Milo Đukanović vlada Crnom Gorom tri decenije, a prije 22 je počeo svoj prvi predsjednički mandat. Sada se suočava sa najvećim protestima i pitanje je kako će se iz ove situacije "izvući".
Na današnji dan prije 22 godine, Milo Đukanović je izabran za predsjednika Crne Gore, a njegova inauguracija tada je izazvala burne proteste pristalica bivšeg predsjednika Momira Bulatovića, vođe promiloševićeve struje u Crnoj Gori. I njegovog, nekada, bliskog prijatelja i saradnika.
Taj događaj označio ozbiljan rascjep u jugoslovenskoj vladajućoj nomenklaturi. Predsjednik Jugoslavije Slobodan Milošević nikada nije priznao pobjedu Đukanovića, što je saveznu državu dovelo u stanje provizorijuma, koje se održalo i po odlasku Miloševića sa vlasti, u oktobru 2000. Đukanović je od tada vodio Crnu Goru ka osamostaljenju, što se i dogodilo 2006. godine.
Đukanović (57 godina) je tada na svojoj strani imao i pravdu i legitimitet i legalnost i podršku cijelog regiona, osim, razumije se Slobodana Miloševića i uspio je da "ispliva".
Više od dvije decenije poslije burnih događaja u Podgorici koji su čak prijetili da pređu u veće sukobe, Milo Đukanović ponovo je suočen sa protestima. Čini se nikad većim. Usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovesti, Đukanović je isprovocirao proteste Srpske pravoslavne crkve i dijela javnosti u Crnoj Gori, a na ulice mnogih gradova izlazi na hiljade ljudi svake večeri.
Pojedine opštine, poput Herceg Novog čak su i donijele akte kojima izražavaju protivljenje sa usvojenim zakonom.
Zapad je sve ovo vrijeme tolerisao Đukanoviću razne stvari, od ozbiljnih sumnji u korupciju, krijumčarenje cigareta, kontrolu medija, sve pod izgovorom da Crna Gora korača ka Evropskoj uniji i da je "najviše napredovala" od svih zemalja Zapadnog Balkana. U međuvremenu, Crna Gora je postala članica NATO saveza, postala je odan saveznik, "ostrvo stabilnosti na Balkanu", kako su je ocjenjivali pojedini zapadnoevropski mediji u
Đukanović, vjerovatno, nije očekivao ovako snažan otpor nakon što je zakon usvojen u pola noći. Rasprava o zakonu i njegovo usvajanje proteklo je sa nizom incidenata koje su izazvali poslanici opozicionog, prosrpskog bloka Demokratski front. Uslijedilo je i njihovo privođenje. Međutim, to je samo ojačalo bunt građana koji se protive zakonu, a na protestima širom crnogorskih gradova ima i pripadnika drugih vjeroispovjesti.
Vođa Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, odnosno Mitropolije Crnogorsko-primorske Amfilohije Radović izrastao je u najjačeg rivala Đukanovića, kojeg nerijetko naziva i "nekrstom" i sada je on najjača figura na "drugoj strani" crnogorskog društva. Na "mig" Amfilohija, vjernici i drugi građani, prihvatili su da mirno izlaze na ulice, da ne provociraju pripadnike policije, ali i da budu istrajni. A borba se prenosi na pravni teren.
Zašto je Đukanović donio ovaj zakon?
Kontroverzna odredba zakona je da crkve u Crnoj Gori moraju da pruže dokaz o vlasništvu nad zgradama i zemljištem koje su posjedovale pre 1918. godine. U suprotnom, toj imovini prijeti eksproprijacija. Godina 1918. godini se pominje jer se Crna Gora tada integrisala u Kraljevinu Jugoslaviju. Ta odredba je, ocjenjuje se, prevashodno usmjerena protiv uticajne Srpske pravoslavne crkve u državi, a kojoj pripada većina vjernika u Crnoj Gori.
Jasno je da će Srpskoj pravoslavnoj crkvi biti teško da pruži dokaze o vlasništvu mnogih starih imanja, jer su moderni katastri u regionu uglavnom uvedeni tek poslije 1918. godine.
"Zakon traži da se dokaže imovina nad hramovima koji su izgrađeni u 13, 14. i 15. vijeku. To su gradili zadužbinari, pretežno Nemanjići. Kasnije i drugi. I gradio je narod. Kako je sada moguće ići u neki katastar iz 13. vijeka i dokazati da neki manastir, recimo Morača, pripada crkvi", zapitao se u jednom intervjuu vladika Grigorije.
Crnogorska vlast se brani da su sve odredbe zakona usaglašene sa mišljenjem Venecijanske komisije, da je pozivala sve vjerske zajednice na dijalog, uključujući predstavnike SPC, ali da ovi potonji nisu htjeli da u njemu učestvuju. Takođe, ističu predstavnici vlasti, ovim zakonom žele da sve stave u jednak položaj, da uvedu red i "pravnu čistoću".
Vladika Grigorije je u jednom intervjuu ocijenio je da događaji u Crnoj Gori, poslije usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, najbolje pokazuju šta sve može da se dogodi kada se vlast nađe u rukama jednog čovjeka koji je, pritom,"u potpunosti izgubio kompas i nemilosrdno gazi sve pred sobom i nije spreman da sasluša čak ni volju sopstvenog naroda".
Prema njegovim riječima, ne zanimaju Đukanovića vjerski objekti, već atraktivno zemljište, trenutno u posjedu crkve (Mitropolija Crnogorsko-primorska). Crkva je vlasnik milion kvadrata na plaži Buljarici pored Budve.
"Tu može da se izgradi još jedan grad. Priča se da je to jedan od glavnih razloga za Zakon - da bi se poslije to prodalo nekim partnerima. Govori se o arapskim investitorima. Mnogi pričaju o tome. Taj zakon je naprosto otimačina", rekao je vladika Grigorije za "Dojče vele".
Prema pojedinim ocjenama, Đukanović podstiče sukob sa crkvom, odnosno Amfilohijem, jer mu to odgovara, kako bi skrenuo pažnju sa drugih problema, a prije svega afere sa biznismenom Duškom Kneževićem, koji je iznio ozbiljne optužbe o korupciji u Demokratskoj partiji socijalista, koja vlada Crnoj Gorom.
"Đukanović je više puta pokušavao da tematizuje nezavisnost Crne Gore od bivše državne asocijacije sa Srbijom, kao i raspravu o identitetu nezavisne zemlje. On pokušava da polarizuje, a sebe da predstavi kao patriotu i čuvara integriteta zemlje. Pritom mu pozicija najjačeg opozicionog saveza, Demokratskog fronta, odgovara - zato što je jasno prosrpski i može da se predstavi kao peta kolona Beograda. Šef države takođe podstiče sukob sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Crna Gora godinama bezuspješno pokušava da Crnogorsku pravoslavnu crkvu, koja je osnovana 1993. godine, učini zvanično većinskom crkvom. Ona nije priznata u pravoslavlju i, prema nezvaničnim procjenama, ima samo nekoliko hiljada sljedbenika", objavio je nedavno njemački "Špigl".