Stiže "Dijagnoza" Nade Kaurin Knežević!

Riječ je o sjajnoj zbirci koju, između ostalog, odlikuju savremenost u izboru tema i postupaka, sposobnost da istinski iznenadi (pa i da šokira), te neustručavanje da se uhvati ukoštac sa raznolikim problemima socijalnih interakcija i života danas uopšte, koliko god ti problemi bili istaknuti ili prikriveni, navode iz Imprimatura.

O AUTORKI

Nada Kaurin Knežević rođena je 1986. godine u Banjaluci. Trbuhom za kruhom, te iste godine je odnose u Dalmaciju, a petnaest godina kasnije ona sama traži svoj kruh i bježi iz Dalmacije u Zagreb. Dvadesete joj donose uspješnu marketinšku karijeru u različitim hrvatskim i međunarodnim kompanijama. I muža. Tridesete joj donose profesorsku i naučnu karijeru, kćerku, psa i pisanje. Nada danas radi kao predavačica na Visokom učilištu Algebra. Bila je govornica na brojnim konferencijama, među ostalim i TEDx Women konferenciji 2016. godine. Kad je riječ o pisanju, izdvojili bismo to da je završila CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića, ušla u širi izbor za nagradu Prozak, objavila svoju prvu priču „Bosanka u Zagrebu” u sklopu konkursa Priče iz komšiluka 2, te osvojila prvo mjesto na konkursu Priče iz komšiluka 3. Piše i diše u Zagrebu, a svoju prvu zbirku kratkih priča naslova „Dijagnoza” objavljuje u Banjaluci. Tamo gdje je prvi put prodisala.

O DJELU

O zbirci "Dijagnoza" književnik Zoran Ferić napisao je sljedeće:

"Ako postoji neka univerzalna dijagnoza, ona koja obuhvaća bolesti koje na prvi pogled ne izgledaju kao bolesti nego život sam, naša uvjerljiva i nepatvorena stvarnost, moći ćete je naći u ovoj knjizi priča o nama samima. Formalno i vrlo inteligentno zamišljena kao zbirka dijagnoza likova, ona nam pokazuje onu finu mrežu pukotina u ljudskim odnosima s kojima se često susrećemo oko sebe i u sebi, čak u tolikoj mjeri da je možemo detektirati kao neku opću pandemiju.

Minimalističke, stilski dotjerane, ove dijaloške priče koje u sebi nose snažan dramski naboj što se vrti oko uobičajenog i prividno banalnog, svojim moćnim a svakodnevnim jezikom privući će svakog čitatelja i postaviti pred nas ogledalo koje nam se katkada ruga, katkada nas tješi, a najviše nam pokazuje različite moduse suvremenog življenja. Priče napučene prikrivenim homoseksualcima koji nemaju snage za izlazak iz ormara, ljudima koji skrivaju svoje neuspjehe, Instagram ovisnicima i primitivnim tradicionalistima, preljubnicima i promašenim romantičarima, otvaraju se u različitim licima, ja, ti mi i tako nam i svojom gramatikom sugeriraju o kome i kome govore.

Minimalističke, dijaloške i strogo stilski funkcionalne, ove priče kao da nastaju na temeljima najbolje američke tradicije pripovijedanja. I po tome se može vidjeti kako se jedan univerzalni jezik pričanja priče sjajno snašao na domaćem terenu. U ovim pričama ćemo se sigurno prepoznati i to neće biti uvijek ugodno, ali će biti ljekovito. Ova je dijagnoza točno pogođena, ali nije samo opis bolesti nego i vrlo učinkovit lijek."

......

Iako ove priče dobijaju puni smisao tek kada se čitaju jedna za drugom, jer su grupisane tako da formiraju određene tematske cjeline, donosimo vam nekoliko odlomaka iz zbirke, kako biste se na najdirektniji mogući način mogli upoznati s Nadinim pisanjem:

F40 BEZ TRAGOVA NASILJA

Danas, 5. lipnja, oko 8 sati i 40 minuta, pronađeno je tijelo desetogodišnje djevojčice u mjestu Promajna, općina Baška Voda. Tragedija se dogodila kada se djevojčica, u još nerazjašnjenim okolnostima, udaljila iz obiteljskog doma u subotu, oko 15h. Roditelji N. K. iste su večeri nazvali policiju i pokrenuli potragu. Pretpostavlja se da je uzrok smrti – utapanje. Policijski očevid je u tijeku. Zasada nisu otkrivene nikakve sumnjive okolnosti niti tragovi nasilja.

Slobodna Dalmacija, Crna kronika, 05. lipnja, 1997.

F40 CVIJEĆE

Svi Ninini crteži uvijek su bili isti. Nepravilna kuća, pokraj nje tata, mama, ona i sestra poredani po veličini. I žuta. Prolivena žuta po cijelom papiru.

„Nina, je li to sunce?”, pitao bi učitelj.

„Ne, to je cvijeće.”

„Fali ti oblik. Latice, stabljika, ajde probaj ponovno.”

Uzela je drugi papir, umočila kist u žutu vodenu boju i počela nanositi točke po papiru. Točku po točku. Crtala je svoje cvijeće.

„Ma Nina, kakvo je to cvijeće?”

„To je cvijeće u mojoj ulici”, odgovorila je tiho.

„Nisam čuo?”

„Cvijeće u mojoj ulici. Ima ga puno, svuda. Svaki dan hodam kraj njega”, govorila je glasnije, ali utišavao ju je žamor ostalih.

Učitelj je podigao papir. Odšetao je do ploče gledajući u žute točke. Okrenuo se prema razredu.

„Je li to žuka?”, upitao je.

„Ne znam.”

„Nina ne zna crtati cvijeće!”, uzviknuo je Vinko, a ostatak razreda je prasnuo u smijeh.

Podigao je dlan u znak stišavanja.

„Jest, Nina, to je žuka. Znam, vozio sam se tvojom ulicom neki dan.”.

Razred se igrao ruganjam.

„Učitelj je vidio moju kuću”, crvenjela je Nina.

„Tišina. Znate li što je žuka?”

„Buka u Nininoj glavi”, razred je opet prasnuo u smijeh.

„Žuka ili brnistra vam je baš naša biljka, biljka kamenjara. Cvate vam žutim cvjetovima, u drugom dijelu proljeća. Zato Nina crta toliko žute, obratite pozornost malo, sad joj je vrijeme. I žuka ima jedan poseban miris.”

„Zato Nina smrdi”, hrabro će Vinko.

Gromoglasan smijeh obojao joj je obraze još jače. Tonula je u klupi. Uvijek je nju posebno prozivao. Zašto to radi?

„Dosta. Žuka baš lijepo miriše”, vratio joj je njen crtež. “Inače, žuka vam je jako savitljiva i zato se koristila za izradu raznih predmeta. Nekad se čak koristila za vezivanje vinove loze, o njoj smo baš danas učili. Govori se i da tamo gdje raste žuka – nema zmija.”

Nitko ga nije slušao, bližio se kraj još jednog dana, svima su noge jedva čekale pobjeći.

„Ajde, očito je dosta. Spremite se i polako kući.”

Razredu nije rekao da se žuka smatra afrodizijakom. Pričalo se da kad žuka cvate, žene postaju posebno zavodljive. Razmišljao je o svojoj ženi. Došlo je proljeće, valjda će i njemu procvasti. Hlače su mu postale tijesne.

„Nina, hajde, jesi se spremila?”

Uvijek joj je trebalo najviše vremena da se spremi. Drugi bi samo nešto nabrzaka ubacili, ali ona je imala sve. Sve knjige, sve radne bilježnice, sve bilježnice. Punu pernicu naoštrenih bojica. Morala je paziti. Mama nije voljela tupe bojice i uši na bilježnicama.

„Doviđenja.”

Krenula je uzbrdo prema svojoj žutoj ulici; dugo je hodala. Prva ulica do magistrale, posljednja ulica od mora. Torba je bila teška. Mirisalo je na proljeće, ali ona je osjećala samo parizer.

„Moram počistiti mrvice.”

Mama joj je svaki dan spremala sendvič za školu, nije htjela da jede u pekari.

„Svaki dan 5 kn pa ti računaj. Šta ti fali?”