Čekaonica za bolje sutra: Azilanti u Srbiji (FOTO)

Oko 1.000 migranata godišnje prođe kroz Centru za azil u Banji Koviljači, a svima njima Srbija je samo usputna stanica do nekih od država Zapadne Evrope

Ovaj Avganistanac uhvaćen je u ilegalnim migracijama u Šapcu, odakle je upućen u azilantski centar u Banju Koviljaču.

U Centru za azil u Banji Koviljači tvrde kako većina migranata dolazi bez dokumenata, te da često nisu voljni sudjelovati u davanju biometrijskih podataka koji podrazumijevaju fotografisanje i davanje otisaka. To prvenstveno iz razloga jer strahuju da bi po hvatanju u zemljama Zapadne Evrope mogli biti vraćeni u državu gdje su evidentirani kao azilanti, u ovom slučaju u Srbiju.

Interesantno je i kako za razliku od onih koji tvrde da su iz Avganistana, Sirijci dolaze sa putnim ispravama. Zapravo, posjedovanje pasoša Sirije viza je za ulazak na Zapad, s obzirom na to da je u posljednje vrijeme svima onim koji dokažu da su iz te države otvorena mogućnost azila u Švedskoj.

Balkan prolazna stanica

Upravnik Centra za azil u Banji Koviljači Robert Lesmajster tvrdi u razgovoru za agenciju Anadolija kako svi ilegalni migranti unaprijed znaju svoje odrediše te da nikome od njih konačna destinacija nisu ni Makedonija, ni Crna Gora, ni Srbija, ni Bosna i Hercegovina, ni Mađarska, ni Hrvatska, ni Rumunija, čak ni Bugarska.

"Što se tiče njihovog zadržavanja i uslova, naročito posljednjih nekoliko nedjelja, u skoro svim centrima osim onom koji je najbliže Beogradu - Krnjači, slobodnog mjesta ima. A, svedoci smo i da ih ima po Beogradu i nekim drugim mjestima kroz koja prolaze kroz Srbiju. Jednostavno, ljudi ne pokazuju interes da se smeste u centar. Oni koji dođu iz našeg iskustva dolaze samo zato što u tom trenutku kada se zateknu u Srbiji nemaju mogućnost da produže put najčešće zbog nedostatka novca da bi isfinanaisrali taj ilegalni prolazak kroz zemlju i prolazak granice prema Mađarskoj, gdje je u posljednje vrijeme bio najčešći slučaj da su svi hteli u Mađarsku da bi dalje produžili ka nekoj od zemalja Zapadne Evrope. Ono što smo mi u nekim razgovorima sa njima saznali to je da ta lica ne dolaze ni u Grčku, ni Makedoniju, ni Srbiju. Čak se ne zadržavaju ni u Mađarskoj u toj mjeri zato što žele da ostanu u tim zemljama. To su jednostavno njihove usputne stanice s obzirom da su oni još pre nego što su krenuli već imaju odlučeno i zacrtano u svom planu u koju zemlju tačno žele da idu i najčešće i kod koga će stići, gdje ih možda čeka neki rođak, ili prijatelj, poslodavac ili gdje se nadaju da će do tog posla doći", navodi Lesmajster.

Navodi da migranti "imaju svoj plan, a u slučaju da ne mogu da ga realizuju odmah onda koriste priliku da one članove zakona o azilu svih usputnih zemalja, pa tako i Srbije, upotrebe za svoje potrebe na najbolji mogući način".

"To se dešava ako im treba smeštaj, ako je neko malo možda bolestan, ako nema novaca da nastavi dalje. On će zatražiti od policijskog organa, jer su poprilično svi upoznati sa pravilima i Zakonom o azilu i šta im on omogućava i na koji način šta mogu da ostvare, papir koji dobiju na terenu od službenika Ministarstva unutrašnjih poslova o izraženoj namjeri. Imaju rok od 72 sata da se jave u centar u kojem ima mjesta", naglašava Lesmajster.

Najviše iz Avganistana i Sirije

Najviše lica koja su ranije dolazili u Centar za azilante u Banji Koviljači bio je iz Avganistana, a sada su to u posljednjih godinu i nešto dana iz Sirije. Na drugom mjestu su ljudi iz afričkih zemlaja, prije svega, Somalije, Konga, Obale Slonovače, Eritreje...

Iako je ilegalnih migranata u Srbiji sve više, popunjenost od jedne četvrtine Centra za azilante u Banji Koviljači, od 100 mjesta koliko ih je na raspolaganju još jedan je od dokaza da ta lokacija nije aktuelna za migrante.

"To je u slučaj konkretno sa ovim centrom u Banji Koviljači. Njima su očigledno pogodnije neke lokacije za smještaj u tim centrima gdje se nalaze na putu od juga ka severu, od Makedonije prema Mađarskoj. To su bila dva, a sada možda samo jedan centar - Krnjača u Beogradu baš zato što oni znaju gde i šta žele. Lakše stupaju u kontakt sa svojim rođacima ili drugim osobama koji im mogu pomoći na bilo koji način da što pre napuste Makedoniju i Srbiju i Mađarsku", navodi upravnik Lesmajster.

Centri u Srbiji koje vodi Komesarijat za izbjeglice su otvorenog tipa.

"To nisu zatvori, nisu sa totalnim ograničenjem u kretanju i oni ovdje mogu biti smješteni i najveći deo dana mogu slobodno da ulaze i izlaze iz centra tako da zadovoljavaju neke svoje druge potrebe, da li odlaska kod lekara koje mi koordiniramo ili jednostavno da bi sebi nešto kupili dodatno od opreme za komunikaciju, a to su telefoni, nešto hrane, odeću, obuću u svakom slučaju", ističe upravnik.

Centar migrantima obezbjeđuje smještaj i zbrinjavanje što podrazumijeva ishranu, sredstva za održavanje zajedničke i lične higijene, odjeću i obuću, naročito za žene i djecu, imaju organizovano provođenje slobodnog vremena kroz radionice koje finansira UNHCR preko Danskog savjeta za izbjeglice - učenja engleskog i srpskog jezika...

"Sve se čini da im se taj boravak ovdje olakša u čekanju da pristupe sledećem koraku u proceduri koju vodi Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije tako da službenici MUP-a koji su osposobljeni za obavljanje intervjuua sa ljudima dolaze iz Beograda u svaki od pet postojećih centara i uzimaju zahteve za azil od lica koja su smeštena u centrima da bi na taj način i formalno započeli proceduru traženja azila u Srbiji", navodi Lesmajster.

Golgota od Somalije do Srbije

O tome kako je dospio do Centra za azil u Banji Koviljači za AA govorio je Abdullah Ahmed Niti, 25-godišnjak iz Somalije. Tvrdi da je radio kao novinar u Somaliji, ali i u Najrobiju, u Keniji.

"Tu je rat u Somaliji. Prije godinu dana sam odlučilo otići iz moje zemlje, uglavnom zbog sukoba. Moj život je bio u opasnosti od nekih ljudi u vezi s Al-Qaedom. Čak su rekli da će me jednog dana ubiti. Počeo sam put od glavnog grada Somalije, Mogadišua. Prvo sam otišao u Tursku avionom, a potom u Grčku čamcem. Platio sam 1.500 američkih dolara za putovanje brodom iz Turske u Grčku. Brod je bio prenapučen za svoju veličinu. To je bio teško putovanje. Bilo je jednostavno previše ljudi na njemu. Kasnije sam stigao u glavni grad Atinu", priča Niti.

Nakon tri mjeseca je, kako kaže, krenuo u Srbiju pješice, ali ga je makedonska policija uhvatila pa je proveo tri mjeseca kao zatvorenik.

"Nakon toga sam stigao do glavnog grada Srbije, Beograda. Sretan sam, imam bolji život. Ali nadam se da ću uskoro za zemlju koja mi može dati još bolji život nego ovdje kao što su Njemačka, Finska i Švedska. Volio bih da se bavim svojom profesijom, novinarstvom u jednoj od tih zemalja. Izgubio sam oca prije 15 godina. Imam samo mamu koju sam vidio prije otprilike 15 mjeseci zadnji put", navodi Niti.

Znalo se, naglašava upravnik, desiti da u jednom trenutku u Centru bude i između 15 i 20 djece. Navodi da su rijetko primjetili povučenost i zatvorenost. Za djecu kaže da su vitalna djeca koja se lako adaptiraju uz neke određene aktivnosti koje su organizovane za njih.

"To su aktivnosti koje sprovode nevladine organizacije poput Centra za pomoć tražiocima azila koji redovno dolaze kada je veći broj njih, nekada i dva puta nedeljno, ali svakodnevno imamo tu nastavnicu koja radi animaciju i razne druge aktivnosti i kreativne vezano za rukotvorine, crtanje, bojenje, za decu koja se kod nas nalaze. Iznose neka svoja iskustva iz perioda dok su proilazili kroz zemlje do ulaska u Srbiju i svaki ilegalni prelazak granice, možemo samo da pretpostavimo kako to izgleda, ali sigurno da je traumatično", ističe upravnik Centra za azil u Banji Koviljači.

Ističe da nije imao priliku da čuje da je neko tragično izgubio člana porodice. Najčešće se dešava, kaže, razdvajanje u toku puta, a to je prije svega zbog nemogućnosti da se pređe granica od cijele grupe.

Stanovnici razumiju muku migranata

Između migranata i stanovnika Banje Koviljače nema problema. Imali su problematičnu situaciju 2010./2011. kada Centar nije imao kapaciteta da primi sve zainteresovane. U Banji Koviljači po raznim privatnim smještajima počeli su se skupljati ljudi koji nisu imali nikakvih papira, da bi u jednom trenutku broj porastao i do 1.000 ljudi izvan Centra, a od toga je svega četvrtina imala odgovarajuće papire odnosno - potvrdu o izraženoj namjeri.

"Ta situacija je prevaziđena. Malo su neke stvari bile i prenapumpane, od broja koji je išao čak i do 3.000 da ih je u Banji, što je veoma malo verovatno, jer sama Banja Koviljača ima oko 5.000 svojih stanovnika i još 3.000 stranaca, to bi bilo mnogo komplikovanije i vidljivije, ali i 1.000 je puno. Ali, u svakom slučaju nadležni organi su posle preduzeli sve potrebne mjere počev od kolega u Komesarijatu, do kolega u MUP-u da se ta situacija razreši i u roku od par meseci je bilo razrešeno", navodi upravnik.

Mišo Vučetić, stanovnik Banje Koviljače, potvrđuje kako je u jednom trenutku bio veliki broj migranata i dodaje da stanovnici nisu osjetili nikakav pritisak.

"Svako ima svoju muku. Ljudise bore da se iščupaju i idu gde je bolje, da prežive. Slušao sam od ljudi kako su svašta doživljavali dok su došli do nas. Treba svakom živom stvoru na svijetu pomoći", navodi Vučetić.

Od juna 2008. kada su prvi migranti došli, kroz Centar za azilante u Banji Koviljači prošlo je 3.757 lica uključujući i one koji se u njemu sada nalaze. Za razliku od Banje Koviljače, u glavnom gradu Srbije posve je drugačija slika. Umjesto u čvrstim objektima, migranti se mogu vidjeti u beogradskim parkovima pored Autobuske stanice. Većina tvrdi da su iz Avganistana ili Sirije.

U parku je i višečlana porodica sa velikim brojem djece. Migranti se žale da su od policije dobili papir prema kojem im ukazuju da ukoliko se u roku od 72 sata ne jave u neki od centara za azil u Srbiji, da će biti deportovani u zemlje iz kojih su stigli. Tužna lica migranata, sa potresnim sudbinama svakodnevna su slika Beograda.

Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu