Dajak čamac jedan je od simbola Banjaluke, jedinstven u cijelom svijetu, a Andrej Zamolo, predsjednik Dajak kluba dugi niz godina bori se za očuvanje dajakaštva u gradu na Vrbasu.
"Dajak je u suštini motka, a ovo su naši dajak čamci, praktično naši banjalučki čamci koji su dobili ime po motki dajak, praktično se sa dajak motkom vozi čamac. Iz početka taj dajak je služio isključivo za prevoz ljudi, robe, transport, u zadnjih 100 godina čamac služi isključivo za rekreaciju i sport", objasnio je Zamolo.
Novinarska ekipa posjetila je Zamola u Dajak klubu gdje su mladi banjalučki dajakaši koristili posljednje dane ove sezone u kojima se može voziti dajak. Naime, vožnja dajak čamaca zavisi od vremena, pa nekad potraje i do oktobra ukoliko nivo Vrbasa ne bude previše visok.
Zamolo kaže da je dajak čamac specifičan i jedinstven u cijelom svijetu iz jedinstvenog razloga - jer se vozi na brzom Vrbasu, uzvodno savladavajući jake struje, velike brzake.
"Prilično je rijedak ovaj način vožnje da se gurate sa motkom takozvanim dajakom od dno rijeke i na taj način vozite i upravljate ovim čamcem. Najpoznatija mjesta i rijeke koje se na ovaj nači voze su Kembridž i Oksford, voze isto kao mi, odguruju se o dno sa motkom, međutim to su kanali, mirne rijeke. Slične čamce s motkom možete vidjeti na jezerima, ali nigdje nema kao kod nas da se na jednoj brzoj rijeci kakav je Vrbas vozi ovom tehnikom", rekao je Zamolo.
Dajak čamac se vozi u uskom gradskom dijelu Banjaluke, dugom 15-tak kilometara jer je dno Vrbasa u tom dijelu specifično, oko 90 odsto dna rijeke prekriveno je kamenom veličine šake.
"Da je glinovitije ili šljunkovitije dno naš dajak bi se zabadao ili bi se zaglavljivao ne bi bilo vožljivo kao u ovom uskom gradskom dijelu", kaže Zamolo.
Objasnio je da je ranije čamac bio širi, dublji i duži tako da je njegova nosivost bila veća, a sadašnje sportske varijante čamaca imaju nosivost oko 500 kilograma.
"Međutim mi obično idemo maksimalno tri do četiri osobe da budu u čamcu zbog neke sigurnosti, a i zbog dajakša da može savladati teret na brzacima", rekao je Zamolo.
Dajak klub u Banjaluci postoji već pet godina, a osnovan je kako vještina voženja dajak čamaca ne bi pala u zaborav.
"Naš glavni cilj je da ovu našu tradicionalnu vještinu dajakaštvo dignemo na određeni nivo, odnosno na nivo na koji zaslužuje da bude u gradu, jer je to jedan od simbola grada Banjaluke. Organizujemo svake godine školu dajakaštva, ove godine je baš posebno uspjela iz razloga što su nam i vremenski uslovi išli na ruku i naravno nivo rijeke Vrbas je bio minimalan, optimalan za našu vožnju, tako da smo ove godine imali preko 20 polaznika škole dajakaštva i ponosni smo na njih", rekao je Zamolo.
Na pitanje koliko je teško naučiti voziti dajak čamac on je odgovorio da se za par dana savladaju osnovne tehnike upravljanja, a uči se na mirnom dijelu Vrbasa. Ipak, za ozbiljnije brzake kakve Vrbas ima potreban je dugi niz godina da bi stekli iskustvo i vrsnu tehniku.
O vještini i iskustvu Andreja Zamola u voženju dajak čamaca, najbolje govore rezultati koje je postizao na trkama na Vrbasu. On je objasnio da trke dajak čamaca postoje od 1953. godine kada ih je organizovao Klub akademičara Banjaluke, kasnije su mijenjale nazive, a sada se održavaju u u organizaciji Turističke organizacije grada Banjaluka u sklopu manifestacije "Ljeto na Vrbasu". Zamolo je u trkama učestvovao 19 puta, pobijedio je 18 puta, a posljednju pobjedu odnio je ove godine.
Raduju ga pobjede, ali ga ipak najviše veseli što sve veći broj mladih želi da nauči da vozi dajak čamac. Smatra da je to odlična rekreacija, pri čemu ne morate biti sami, uvijek možete biti u društvu, nikad niste na jednom mjestu, a odličan je vid održavanja kondicije. Mladima je kaže najzanimljivije jer je odličan za druženje.
Filip Gubo, dječak koji je počeo trenirati prije mjesec i po vožnju dajak čamca slaže se da je u pitanju dobra rekreacija. Na pitanje da li je jedan od motiva bila i činjenica da dajakaši lako privlače pažnju djevojaka odgovorio da je i to bio jedan od njegovih motiva, ali i da volim provoditi dane na Vrbasu kupanje.
"Za raspust stvarno sam se dobro proveo ovdje društvo je veoma dobro i to je jedan od razloga zašto sam upisao", kaže Filip.
Iako nema svoj čamac, redovno dolazi u klub i trenira, a najviše ga veseli to što je čim je naučio da vozi mogao je sam da uzme čamac.
"Nije teško, ja sam naučio za pra dana i nije teško naučiti, imam dobre instrukture", rekao je Kobo.
Osim što njeguje tradiciju vožnje dajak čamaca, Andrej Zamolo sa bratom Dariom njeguje i tradiciju izrade čamaca.
"Vožnja dajak čamaca počinje početkom juna i traje do kraja oktobra, a izrada i priprema čamaca ide prije toga, to je otprilike mart, april i maj, ta tri mjeseca se prave i renoviraju čamci", kaže Andrej Zamolo.
Naglašava da se broj čamaca koji izrade razlikuje iz godine u godinu, ali da se zbog pripreme drveta čamci naručuju godinu prije, kako bi se daska adekvatno osušila.
Sve svoje vještine kaže naslijedio je od pokojnog oca, koji je, takođe, pravio i jako dobro vozio čamce.
"Praktično sam naslijedio i ljubav i tu vještinu i pravljenja i vožnje čamaca", istakao je Andrej Zamolo.
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu
