Muhamed Ali 85 za banjalucki Glas O boksu religiji i ostalom

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Svijet

Muhamed Ali '85 za banjalučki "Glas": O boksu, religiji i ostalom...

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

Novinar banjalučkog "Glasa" Husein Hujić sredinom 80-ih godina prošlog vijeka bio je u ekskluzivnoj prilici da prisustvuje intimnom ručku sa legendarnim američkim bokserom Muhamedom Alijem i njegovom suprugom.

Izvor: Glas/printscreen

Iz tog razgovora, ali i iz nekoliko javnih sureta i konferencija za štampu kojima je lično prisustvovao, Hujić je  sklopio intervju koji "u pravom svjetlu predstavlja ovu kotroverznu ličnost", jednu od najvećih, najpoznatijih i najharizmatičnijih osoba 20. vijeka.

Tekst je objavljen u banjalučkom "Glasu", 9. marta 1985. godine...

Glas: U više zemalja, pa i u Jugoslaviji, objavljena je vaša autobiografska knjiga "Ja, najveći", mislite li zaista da ste najveći?

Ali: Kad kažem da sam najveći, mislim samo na boks. Međutim, izvan toga, izvan boksa, nikad nisam ni kazao ni pomislio da sam najveći. Pripadam velikoj svjetskoj porodici vjernika u islam, koji često izgovaraju "Allahu ekber", "Allah je najveći" i prihvataju da su svi ostali jednaki.

Glas: I u ostalim religijama svi ljudi su navodno "jednaki"...

Ali: Utoliko bolje, ali moj životni zakonik naziva se Kur'an.

Glas: Po vašem ponašanju u ringu i oko ringa, po vašem hvalisanju, ne bi se moglo zaključiti da vam je stalo do toga da "svi ostali" budu jednaki.

Ali: Znate, bog je dao čovjeku razum, da razmišlja i da razmišljanjem čini ugodnijim život na zemlji. Ja sam koristio moć razuma, maštovitost, da sebi omogućim ljepše uslove života. To što sam postigao u boksu, najviše treba da zahvalim maštovitosti. Da nisam bio maštovit, možda bih bio dobar bokser, možda bih postao i prvak svijeta, ali ne bih bio to što jesam: jedan od najznačajnijih ljudi mog vremena. Nemojte mi reći da se i sada hvalim. Ja samo govorim istinu. Moju istinu.

Možda će vas zanimati

Glas: Kako to mislite?

Ali: Tako sam postao čovjek koji je zaradio nego iko u istoriji boksa. A taj novac mi je potraban za ostvarivanje plemenitih ciljeva, onih koji vode jednakosti među ljudima. U te svrhe odvajam oko 85 odsto prihoda koji mi ostane nakon odbitka poreza.

Cilj mi je da pomognem slabijim i siromašnijim. Najprije crncima, jer ih najbolje poznajem, jer su najugroženiji i jer i sam potičem iz siromašne crnačke porodice. Ali, pomažem i druge kad se uvjerim da ima neko pozvaniji, bliži, ne pruža pomoć. Kad sam saznao da jednoj predškolaskoj ustanovi za jevrejsku djecu u Njujojrku prijeti opasnost od zatvaranja, zbog novca, pritekao sam u pomoć i ta škola danas radi.

Glas: Za uspjeh u boksu, dakle da zaradite novac, niste se zadovoljavali samo nametljivim samohvalisanjem, nego ste znali i vrijeđati. Šta ste sve govorili jednom Listonu, Frejzeru, Foremanu, Peteresonu...

Ali: U boksu je neminovno izgovarati svašta, da privučeš na sebe pažnju, da dovedeš publiku oko ringa, da zaradiš.

Jeste li vidjeli američke kečere!? Aaaaaaaaaaaaaaa!!! - ovako vrište, krevelje se jedan na drugog, kao da će ga sad progutati. Jedan takav trenutak potreban je fotografu, jedna takva fotografija potrebna je menadžeru, čiji je jedini zadatak i cilj da popuni 100.000 mjesta na stadionu. I to "pali", to privlači publiku. Bez toga, bez reklame, ne samo u keču i boksu, nema velikog uspjeha, ma koliko da ste dobar kečer ili bokser.

Zato sam prijetio, zato sam izjavljivao da mrzim protivnika, a u biti sve sam ih volio. Pravi Muhamed Ali ne zna da mrzi.

Glas: Maltretirali ste i kandskog boksera jugoslovenskog porijekla Čuvala. Sjećate li ga se?

Ali: Po zlu! Ne, nije ona zao, dobar je to momak. Borili smo se dva puta, 1966 i 1972. Oba puta sam ga dobio na poene.

Pamtim ga po zlu, jer u vrijeme kada sam s njim prvi put ukrstio rukavice, počele su i moje nevolje sa Vijetnamom. Dobro se sjećam: 17. februara jedan mi je novinar donio vijest da me je armija klasirala među one koji su "pogodni za službu". Dali su mi 16 poena i oznaku 1-A, a prethodno sam imao oznaku 1-Y, dobijenu nakon atestiranja što je značilo da nisam sposoban za vojnu službu. Međutim, kad su vidjeli da po postojećim normama neće sakupiti dovoljan broj nesretnika za rat, promijenili su kriterije i bez novog testiranja mene poslali u rat.

Prva moja reakcija bila je da nemam ništa protiv Vijetkonga, jer me nikakav Vijetkong nikada nije nazvao "crnčugom". Osim toga, taj Vijetkong nema ništa protiv moje domovine: ne napada je, ne prijeti joj napadom, ne pravi nikakvu diskriminaciju u odnosu na njene građane... Zašto onda da idem u Vijetnam, da se borim protiv Vijetkonga? Ako se neka engleska princeza nešto zamjerila nekoj usijanoj američkoj glavi - zar ja zbog toga moram ići da ubijam Engleze?

Tada su me počeli tretirati dezerterom. Meč koji je bio zakazan za mart sa Terelom nije održan, jer u Americi nije bilo grada koji me htio prihvatiti. Šta sam tada sve doživio! Samo jedan primjer: gradonačelniku Čikaga, mom gradonačelniku, lično sam se pokušao obratiti, ali me on nije htio primiti... Nekoliko godina kasnije, kad sam preoteo naslov Foremanu, isti taj gradonačelnik poslao mi je ovakav brzojav: "Gradonačelnik Čikaga želi da bude prvi koji će vam čestitati kad se vratite u Ameriku. Sav Čikago će vas dočekati. U vašu čast pripremamo defile do vijećnice. Medalja za zasluge grada vas očekuje."

Dobro, da se vratim "pralji". Tako sam zvao Džordža (Čuvala) dok se s njim nisam susreo; kad sam ga upoznao, "ispravio" sam se: nazvao sam ga "perač"! S njim sam se stvarno šalio, dobar je to momak. Primio me u Torontu, kad me Amerika odbacila, pa ga tako pamtim i po zlu i po dobru.

Glas: Pamtite li borbu sa njim?

Ali: Pamtim. Zadavao mi je niske udarce i jednom me stjerao u ugao odakle sam se jedva izvukao!

Meč Ali - Čuval, 1972. godine
Meč Ali - Čuval, 1972. godine
Izvor: YouTube/Screenshoot

Glas: U momentu kada ste odbili da idete u rat, jeste li pretpostavljali da možete izgubiti titulu prvaka svijeta u boksu? Da možete otići u zatvor i da će vas to koštati milione dolara, to vam je valjda bilo jasno...

Ali: O, jasno, meni je bilo potpuno jasno da će moj naslov doći u pitanje, ali veći rizik od toga, pravi rizik, bio je bolniji: pomisao na mogućnost da provedem u zatvoru pet godina, upravo u trenutku kad mi se rodila kćerka. Biti odvojen od porodice u takvoj situaciji - ta pomisao mi je bila strašna. Svi koji imaju djecu lako će me razumjeti.

Ali, ima i vjera! Ja iskreno vjerujem. To uvjerenje u nepravednost vijetnamskog rata bilo je jače od misli i rezonovanja. To mi nije dozvoljavalo da idem u rat. Ubijati djecu, ubiti bezazleno dijete kao ono moje što je tek ugledalo svijet, tek počelo živjeti!? Ubijeti žene, nevine ljude?! Svijest o tome bila je jača od osjećaja vojne obaveze i od pomisli da ću čamiti u zatvoru, odvojen od meni najmilijih bića. Ako vam je savjest čista, onda se ne bojite ni smrti.

Red je kazati i to da je američko susjedstvo pokazalo objektivnost. Mene su na svakom koraku pratili agenti FBI i CIA. Registrovali su sve što kažem. I, kad su se uvjerili da ja ne želim ići u rat zbog istinskog uvjerenja u njegovu nepravednost i neopravdanost - pustli su me. Uostalom, ja nisam jedini Amerikanac koji je bio protiv rata u Vijetnamu. Većina je bila uvjerena da je pitanje samo trenutka kada će političari, tada na vlasti, shvatiti da treba prekinuti taj, po Ameriku sramni rat. I - pobjedili su ljudi mog uvjereja.

(Husein Hujić, "Glas", 9. mart 1985)

Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)

Pročitajte i ovo

Tagovi

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Još iz INFO

MONDO REPORTAŽE

loader