Četrdesetšestogodišnji Žarko Jović jedini je stanovnik srpskog sela Malo Tičevo udaljenog od Bosanskog Grahova dvadesetak kilometara, u kome nema ni struje ni vode. U zavičaj se vratio prije dvije godine. Živi kao vuk samotnjak, ali na svome i to nema cijenu.
U samom podnožju planine Šator na 1.500 metara nadmorske visine smješteno je srpsko selo Malo Tičevo.
Nekada je u selu živjelo dvadesetak porodica, a danas samo jedan povratnik Žarko Jović, koji kaže da je Banjaluku zamijenio najljepšim selom na svijetu - Malim Tičevom.
"Kada sam tokom ratnih godina otišao iz rodnog sela, sanjao sam da se vratim ispod Šatora, u zavičaj i vratio sam se prije dvije godine. Živim kao vuk samotnjak, ali živim na svome i to nema cijenu. Puno mi je srce. Ovo je dio mene", priča Srni Jović, dok pogledom ispred kuće miluje Šator planinu visoku 1.875 metara.
Potrepštine, kaže, nabavlja iz Bosanskog Grahova udaljenog više od dvadeset kilometara od sela.
"Loš je put, nemam struju niti vodu, sreća je što sam još mlad, pa ne trebam doktora", kaže kroz osmijeh Žarko.
Vedrog duha, osmjeha na licu i čvrstog stiska ruke, mali rastom, ali sa srcem većim od Krajine, Žarko sa posebnom radosti dočekuje svakog gosta i slučajnog prolaznika u obnovljenoj kući podno Šatora, ali i sa posebnim emocijama prisjeća se prošlih vremena.
U priči često spominje svog prijatelja Savu Grajića iz Bosanskog Grahova koji ga obilazi.
"Želio bih da se ljudi vraćaju svojim kućama, šta će u tuđini? Vratio sam se gdje su mi i ćaća i đed rođeni, srećan sam", priča četrdesetšestogodišnji Žarko, koji kaže u slobodno vrijeme odlazi u lov i u šumu i tako ispraća dane i dočekuje ljepša svitanja.
I u Krajini, gdje zime traju dugo, a oblaci odmaraju kad krenu sa mora iznad Šatora, ostaje sa nadom u ljepša svitanja, bez struje, ali sa sjajem u oku u rodnom selu Malo Tičevo gorštak Žarko Jović.