Tragedija koja se 3. maja desila u beogradskoj Osnovnoj školi "Vladislav Ribnikar", kada je trinaestogodišnjak ubio devet đaka i čuvara, a teško ranio još šestoro djece, izazvala je šok, nevjericu, tugu i strah širom regiona, pa i svijeta.
O ovom nesrećnom događaju izvještavali su veliki svjetski mediji, u narednim danima oglasili su se stručnjaci - psiholozi, psihijatri, pedagozi, roditelji djece koja su stradala, ali i one koja su preživjela. Svi zajedno pokušali smo da razumijemo, da objasnimo sebi i djeci neobjašnjivo, ali najvažnije - da pronađemo način da se ovakve tragedije više nikada ne ponove.
U moru mišljenja, zaključaka, različitih perspektiva, jedna stvar se čini kao stalna - svi se slažu da sve kreće iz kuće. Vaspitanje i vrijeme koje roditelji provedu sa svojim djetetom, posebno u prvim, formativnim godinama, temelj je za buduću ličnost u koju će se dijete razviti.
Oni koji se bave uzrocima, krive televizijske programe, društvene mreže i igrice za devijantno ponašanje djece. Ipak, djecu je nemoguće (i nerazumno) držati potpuno izolovanu od spoljnjeg svijeta, ali je moguće pronaći im dobre uzore i usmjeriti ih u dobrom pravcu.
Zbog toga smo na ovu temu razgovarali sa Banjalučankom Ivanom Macanović, reprezentativkom BiH u atletici, ambasadorkom jednog globalnog sportskog brenda i djevojkom koja ima veliki broj pratilaca na društvenim mrežama.
Za Ivanu je šira javnost čula prije nekoliko godina kada je u tabloidima izašla vijest da je ona jedna od nekoliko djevojaka koje na Instagramu prati jedan od najboljih fudbalera svijeta - Ronaldo.
Domaći i svjetski tabloidi su se utrkivali da saznaju što više o njoj, broj pratilaca je rastao munjevitom brzinom, ali se ova skromna i lijepa Banjalučanka ponijela dostojanstveno i novostečenu popularnost iskoristila tako što je promovisala sport, zdrav život, odmjerenost i, najvažnije, ostala je prizemna i dosljedna sebi. Nije postala "starleta", nije se odselila, i nije prestala da bude ono što je bila do tada - djevojka iz komšiluka koja samouvjereno gradi život i karijeru u pravcu koji je zacrtala.
"Kada sam pročitala vijest o pucnjavi u beogradskoj školi, uslijedio je šok. Emocije su me naprosto preplavile. Strah, tuga, ljutnja, razočarenje... sve se pomiješalo. Zaista je teško naći riječi koje bi opisale sav ovaj užas. Što sam više razmišljala o tragičnom događaju, sve sam više imala upitnika iznad glave. Kako je do ovoga došlo? Ko je kriv? Kako spriječiti da se tragedija ne ponovi? Kako vaspitati djecu? Vjerujem da se svi ovo pitamo iznova i iznova. Osjećam gorčinu i dalje. Zar tako nešto postoji u mladim ljudima, takva agresija...", kaže Ivana za MONDO i nastavlja:
"Nažalost živimo u vremenu u kojem vijest traje jedan dan, skloni smo da brzo zaboravljamo i da se samo površno bavimo stvarima. Rekla bih da jedino što možemo jeste da se istinski i predano trudimo spriječiti ovakve tragedije u budućnosti. Za početak je važno razgovarati o traumatskom događaju. Trebamo shvatiti šta smo predvidjeli, koje propuste smo napravili i preuzeti odgovornost za to. Uvijek je dobro krenuti od sebe, zamisliti se dobro, šta svako od nas može učiniti da pobijedi zlo u sebi i oko sebe".
- Svi smo, bar jednom, na sopstvenoj koži osjetili neku vrstu okrutnosti iz naše okoline. Bilo da je riječ o ruganju, prozivanju, laganju... a sve to ostavi ostavi trajne posljedice na djecu. Kakvo je bilo tvoje školovanje i kako si se nosila sa izazovima koje nosi sa sobom?
"Vršnjačko nasilje je oduvijek postojalo, ali ni izbliza nije imalo ovakve razmjere. U školama se danas o tome mnogo govori. Treba naglasiti činjenicu da su mladi izloženi nasilju u medijima, na društvenim mrežama i pitanje je koliko zapravo škola može suzbiti štetu koju čine svi oni. Naravno da se mnogi nastavnici istinski trude i da im je stalo do djece, ali često nemaju podršku roditelja i šireg društvenog sistema.
Raspad sistema vrijednosti, u najekstremnijem vidu, ispoljava se u sve učestalijem nasilju. Skupocjeni automobili, firmirana odjeća i obuća, lagodan život bez rada – to se nudi kao uzor, ne samo u sapunicama na televiziji, već i u stvarnom životu. Danas je profit pokretač gotovo svih procesa, snalažljivost mjera nečije vrijednosti, a imidž važniji od kvaliteta ličnosti. Moć jednog nastavnika, jednog roditelja, je vrlo mala, u odnosu na ono čime su djeca hranjena iz dana u dan", kaže naša sagovornica.
I sama je veoma mlada počela da se bavi sportom i postigla odlične rezultate.
- Šta si u taj svijet "ponijela iz kuće" i koliko ti je sport pomogao da odoliš pritiscima okoline, vršnjaka...?
"Cijela moja porodica se bavi sportom ili nekim vidom rekreacije. Nastojimo da održimo zdravlje na visokom nivou, a atletika je prisutna već preko deset godina u mom životu. Sport je sastavni dio života ljudi različite dobi i društvenog položaja... predstavlja ljudsko dobro. U sportu imamo tendenciju širiti svoje mogućnosti, probijati granice i truditi se uvijek biti bolji i uspješniji. Bavljenje sportom jako je korisno, kako za odrasle, tako i za djecu jer se na taj način stvaraju zdrave životne navike.
Osim što ima korisne zdravstvene uloge, sport je vrlo važan u odgoju djece. Djeca, baveći se sportom, razvijaju samostalnost, odgovornost, upoznaju drugu djecu, te stiču socijalne vještine. Velik je uticaj sporta i na formiranje ličnosti, jer sport djecu i mlade uči disciplini, timskom radu, toleranciji te se razvija radna navika i jača njihov karakter, samopoštovanje i samopouzdanje. Ljubav prema sportu je osobina koju kod djece treba njegovati od samih početaka njihovog života, bilo da je riječ o povremenom igranju s prijateljima ili o bavljenju sportom unutar sportskog kluba", ističe.
O tome koliko je igra, druženje s vršnjacima i boravak napolju važan za djecu, Ivana kaže:
"Djeca sve češće provode slobodno vrijeme pred računarom i televizijom. Zaboravljaju se prave vrijednosti druženja s vršnjacima i aktivnosti na otvorenom prostoru. Igra je urođena fizička aktivnost koja podstiče dijete na slobodno kretanje i izražavanje svoje kreativnosti i mašte.
Sportske i fizičke aktivnosti podstiču razvijanje zdravih navika, druženja, pravilno držanje tijela, razvijanje motoričkih sposobnosti i ispunjenost dječjeg duha. Uz igru djeca ne znaju za stres. Što djeca manje izlaze i što su više pred ekranima, sve manje komuniciraju, postaju asocijalna, nezadovoljna i neispunjena. Sport pridonosi psihofizičkom odgoju djeteta, izgrađuje karakter i olakšava prilagođavanje zajednici".
Djecu, kaže, treba uputiti na "pravi put“, odnosno da im se pokažu prednosti i koji su rezultati fizičke aktivnosti. Kao najbolji primjer bili bi prvenstveno roditelji.
"Djeca vole posmatrati i oponašati svoje roditelje. Dakle, ako roditelji žele da su njihova djeca uzornog ponašanja, odnosno da se uključuju i bave aktivnostima koje ih ispunjavaju, uče vrijednostima, socijalizuju, moraju se aktivirati i podsticati djecu na sport i kretanje.
Roditelji su okidač koji može pokrenuti dijete. Oni su zaduženi za izbor sportskih aktivnosti koje će odgovarati njihovom djetetu, ali to mogu samo ako osluškuju svoje dijete, upoznaju njegove granice i mogućnosti. Djecu treba usmjeravati i motivisati na što više kretanja, jer ono je ključ djetetovog razvoja", ističe.
Da li misliš da bi ukidanje TikToka pomoglo?
"Društvene mreže sve više postaju dio naših života koji ne možemo ignorisati. Do prije nekoliko godina odupirali smo se ovim socijalnim izazovima tako što smo okretali glavu i nismo prihvatali jačanje aplikacija i sajtova koji su ubrzo počeli da utiču na naše živote.
Došli smo u situaciju da su loše stvari na društvenim mrežama uzele maha, evoluirale, i postale popularne i da su samim tim, dobre stvari koje nam donose društvene mreže pale u sjenku i mnogo ih je manje i nisu popularne.
Poremećene moralne vrijednosti dovele su do toga da ćete danas dobiti više “lajkova i pratilaca” ukoliko uradite nešto loše ili nemoralno. Ovo je samo dokaz da smo kao društvo u nekom trenutku „izgubili kompas” i skrenuli sa pravog puta. Moje mišljenje je da TikTok loše utiče na omladinu zbog lake dostupnosti neprimjerenog sadržaja i iz cijele ove situacije jednostavno ne vidim nikakve benifite korištenja aplikacije.
Ako ipak ne dođe do ukidanja, onda bih savjetovala roditelje da se više uključe i provjeravaju sadržaje koje njihova djeca prate. Treba raditi uporedo sa djecom i sa roditeljima koji nedovoljno znaju o društvenim mrežama, ali i o kvalitetu vremena koje im djeca provode na društvenim mrežama", zaključuje naša sagovornica.
(MONDO)
