Ukoliko hoćemo da Banjaluka bude ozbiljan centar nikako ne bi trebalo da upadamo u proces hiperprodukcije i inflacije spomenika, kaže istoričar Predrag Lozo za Mondo.
Banjaluka je za jedno ljeto dobila spomenike Tvrtku Kotromaniću, Kulinu banu, žrtvama Veleizdajničkog procesa i borcima Odbrambeno-otadžbinskog rata.
Neki su već završeni i svečano otvoreni, drugi u završnoj fazi, ali kao statua čvrsto stoji činjenice da je izgled grada izmijenjen i to trajno. Ili ćemo doživjeti da neka buduća gradska vlast ili aktivisti ruše ove super-nove spomenike?
Iz današnje perspektive i današnje Banjaluke nijedno čudo ne izgleda nemoguće. Takvom idejom vodili su se u sadašnjoj gradskoj administraciji kada su krenuli u izgradnju, a ovdje najviše i prevashodno mislimo na spomenike vladarima iz Srednjeg vijeka. Što se tiče spomenika poginulim borcima Vojske Republike Srpske, gradu treba odati priznanje na istrajnosti da spomenik konačno bude sagrađen na (skoro) 30. godišnjicu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. O simbolici i mjestu izgradnje već se može raspravljati.
U ovakvoj situaciji najveći grad u RS našao se, potvrđuju upućeni, a među njima i istoričar Predrag Lozo, jer je gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković cijelu strategiju izgradnje spomenika prisvojio sebi, a od ostalih je tražio samo blanko pristanak.
Da li se grad konstultovao sa stručnjacima o izgradnji spomenika Tvrtku, Kulinu banu, ali i borcima VRS?
U Gradskoj upravi su, polovinom prošle godine, organizovana dva sastanka sa stručnjacima iz oblasti istorije, kulture pamćenja te jezika i umjetnosi o pitanju podizanja spomenika u Banjoj Luci na kojima sam i ja učestvovao. Tema ovih sastanaka nisu bili ni spoemnik poginulim borcima Odbrameno-otadžbinskog rata, ni spomenik žrtavma „Veleizdajničkog“ procesa.
Na sastanke je gradonačelnik došao sa svojim tezama koje je iznosio kao gotovo završene stvari i praktično je tražio blanko poptise i podršku stručnjaka koju nije dobio. Sastanci nikad nisu nastavljeni jer nije bilo sluha za mišljenje struke.
Šta je predložio gradonačelnik?
Tadašnji stav gradonačelnika je bio da se na uglu sadašnje Gajeve ulice u šetačkoj zoni napravi svedeni tj. manji spomenik Kulinu banu. Iako su istoričari većinom tražili da tu bude spomenik srpskom kralju Stefanu Tvrtku Kotormaniću, taj prijedlog je odbijen pozivajući se na mogućnost gradnje „mega kružnog toka kod Ferahdije“. Jedno od opravdavanja je bilo da na uglu sadašnje Gajeve ulice treba ide manji spomenik Banu Kulinu jer zbog ambijentalne cjeline nema mjesta za veliki spomenik među objektima i time nema mjesta za konjanika Tvrtka kao vojskovođu.
Istoričar Predrag Lozo o hiperprodukciji spomenika u Banjaluci: "Od stručnjaka je tražen blanko pristanak" (FOTO)
To je bio samo izgovor, jer se Tvrtko, kao vladar sa istorijskim izgledom na svom pečatu, mogao predstaviti kako, recimo, sjedi na prestolu i sl. I sada bismo imali puno drugačiju situaciju.
Takođe, tada je upozoravano od strane istoričara da mi ne znamo kako je Kulin ban izgledao i da akcenat treba biti na povelji, a ne na nekoj većoj statui same ličnosti Kulina bana jer je povelja iz 1189 g. jedan od prvih sačuvanih dokumenata pisanih na srpskom jeziku i pismu na ovim prostorima.
Zašto nisu sprovedene javne rasprave?
Ono što je tada rečeno, a nikako nije ispunjeno jeste da će izgled i sadržaj spomenika biti predmet javne rasprave i debata u Banjoj Luci. Dakle, trebalo je organizovati da, prije svega, građani imaju uvid u različite prijedloge izgleda spomenika, njihove lokacije i slično, kao i da širi uvid ostvari struka iz različitih oblasti koja bi tom prilikom dala svoja mišljenja. Na kraju je sve svedeno na predizbornu brzinu i privatnu dozu estetike gradonačelnika bez širih i javnih procedura što nikako nije dobro. Kako je onoliki Kulin ban izronio između Banskog dvora i Narodnog Pozorišta to javnost ne zna.
Kakvo je vaše mišljenje o Tvrtku i Kulinu i da li im je mjestu tu gdje jeste i na ovaj način?
Banja Luka treba spomenike Stefanu Tvrtku Kotromaniću i podsjećanje na povelju Kulina bana, ali se to moglo uraditi sa mnogo više istorijskog znanja, ali i više stila i smisla u umjetničkom i u arhitektonsko-urbanističkom smsilu. Tako ne bismo došli u situaciju da spomenik Tvrtku bude dominantniji, svojom amblematičnošću figure konjanika i položajem, u odnosu na spomenik poginulim borcima Odbramebno-otadžbinskog rata, koji je sa ovim idejnim rješenjem i betonskim stubovima (upitne simbolike navodne 62 brigade, što je netačno i na šta je upozoravao i profesor Goran Latinović više puta) opet pratilo niz improvizacija i kontraverzi.
Nažalost moram reći, prvi put javno, da se prilikom raspisivanja konkursa za ovaj spomenik u pozivu našlo i šest stranica teksta prepisanih od riječi do riječi (uglavnom) iz moje knjige o Odbrambeno-otadžbinskom ratu, bez ikakve fusnote ili obašnjenja ko je autor toga teksta ili kojoj instituciji pripada, dok su se za ostale reference navodile neke fusnote. To svakako ne spada u čestito i korektno ponošanje i spada u domen falsifikovanja autorskog vlasništva. Valjda su i odgovrnost i stručnost trebali biti pokazatelj našeg odnosa prema borcima.
Istoričar Predrag Lozo o hiperprodukciji spomenika u Banjaluci: "Od stručnjaka je tražen blanko pristanak" (FOTO)
Valjda smo svi saglasni da je period Odbramebno-otadžbinskog rata ključni period Republike Srpske, a da se ne smijemo odricati ni ostalih istorijskih činjenica o postojanju Srba na ovim prostorima. Nije nam se trebalo dogoditi ni da spomenik Kulinu bude dominantniji od spomenika Stefanu Nemanji jer je ličnost osnivača dinastije Nemanjića neuporedivo značajnija u našoj istoriji.
Uostalom, može li spomenik Tvrtku biti prioritet u odnosu na Kralja Petra I Kradjordjevića Oslobodioca koji je bio i oslobodiac ili osvetnik stare Srbije i Kosova i Metohije u Balkanskim ratovima, koji je ratovao u ustanku u Hercegovini i Bosni za vrijeme Velike istočne krize, koji je, između ostalog, i direktni potomak, odnosno unuk Karađorđev!? Isti onaj koji je bio kralj, koji je sa svojom vojskom i narodom preživio golgotu i vaskrs Srbije i Srba u Velikom ratu i čija je vojska donijela slobodu nakon vijekova ropstva i u Banju Luku 21. novembra 1918. godine.
Isto tako ne bi nam se moglo desiti da se posmatraču u parku knjige ne objasni da je povelja Kulina bana napisana kao trgovački dokument i da je napisana i srpskim jezikom i pismom ali, i latinskim zbog komunikacije i trgovačkih veza sa Dubrovnikom.
Zašto bi izostavljali tu činjenicu, kada je to istorijski fakt.
Stiče se utisak da se gradska administracija u Banjaluci takmiči sa administracijom sarajevske gradonačelnice Benjamine Karić u gradnji spomenika?
Nama nije potrebno, poput metoda savremenog federalnog Sarajeva, da se igramo simbolike i prešućivanja istorijskih činjenica ili njihovog „domišljanja“. Nikako nam nije potreban metod koji je „sarajevskog“ Tvrtka doveo do toga da „pozdravlja“ desnom rukom kao vlastela na spomenicima srpskih velikša Hrabren-Miloradovića, dakle bez ikakvog istorijskog utemeljenja vezanog za njegovu ličnost. Banjaluka se ne treba sa Sarajevom takmičiti u lošim i polovičnim rješenjima.
Istoričar Predrag Lozo o hiperprodukciji spomenika u Banjaluci: "Od stručnjaka je tražen blanko pristanak" (FOTO)
U tom svjetlu može se postaviti pitanje zašto se prilikom vraćanja statue dvoglavog orla na Banski dvor nije vratio i originalni grb Krajevine SHS, bez obzira što je nama svima draži, pa i meni lično, grb samo sa ocilima. Sa stanovišta autentičnosti, istorijske originalnosti i zaštite neupitno je da se ovdje radi o „domišljanju“ i prepravci nečega što više nije obnova autentičnosti. Pa pod kojim grbom je djelovao Ban Milosavljević? Je li NDH 1941. godine srušila taj grb?
Postavlja se pitanje i, recimo, zašto nismo na Usjekovanje glave svetog Jovana, 11. septembra po novom, ili 29. avgusta po starom kalnedaru, kada je što vidimo iz samog teksta napisana povelja Kulina bana, imali bilo kakvu manifestaciju – ritual kod ovog novog spomenika!? Znaju li oni koji odlučuju o spomenicma u gradu nešto o tome?
U međuvremenu otvoren je i Park Oslobođenja posvećen žrtvama Veleizdajničkog procesa. U vezi ovog spomenika imali smo i otvoreno pismo istoričara Zorana Pejašinovića koji je zatražio da se sprovede konkurs za najbolje rješenje? Kakva je simbolika postignuta sa rješenjem koji vidimo?
U novotvorenom parku „Oslobođenja“ sa rješenjem spomenika od dva metalna zarđala stuba, na tablama ne vidimo ni ko je i zbog čega i kada vodio Banjalučki veleizadjnički proces, je li bila neka okupacija od strane Austro-ugarske, da li je bio neki svjetski rat, šta je bilo sa osuđenim, naročito onim na smrt, da li je bilo neko pomilovanje, ko je zaslužan za to, da li i je kada Srpska vojska ušla u Banju Luku i donijela oslobođenje, na kraju zašto je za ovaj slučaj trebala biti značajna simbolika slavske svijeće? Iz jednog šturog informativnog natpisa i jedne poetske setence na tablama ne vidimo ništa ili vidimo veoma malo, gotovo isto kao iz one čuvene ideološke kovanice „žrtve fašističkog terora“ koja nas je skupo koštala. Šta recimo stranac može saznati iz navedenog o našoj istoriji?
Zašto je memorijalizacija postala dio dnevne politike, a ne ozbiljan proces u kojem će grad dobiti bitne spomenike?
Memorijalizacija je samo jedan dio politike pamćenja koja određuje odnos društva prema prošlosti. Ona uvijek podrazumijeva institucionalni odgovor i usmjeravanje resursa kolketiva koji definišu odnos društva prema sopstvenoj istoriji, kulturi i tradiciji. Veoma je bitno navesti da memorijalizacija i politika pamćenja podrazumijevaju postojanje strategije i generalnog plana upravljanja potencijalima. Strategija može biti razrađena na više nivoa.
Ukoliko hoćemo da Banja Luka bude ozbiljan centar nikako ne bi trebalo da upadamo u proces hiperprodukcije i inflacije spomenika, pogotovo, ne sve u jednom izbornom lokalnom ciklusu, i nikako sve ne bi trebalo zavisti od pojedinca - gradonačelnika i njegove impulsivnosti i privatne doze estetike ili količine znanja ili neznanja.
(MONDO)
