Dan skupog cvijeća i jeftine kozmetike, poznatiji kao 8. mart prilika je da se podsjetimo osnova borbe za prava žena i opomenemo one koji smatraju da je feminizam ružna riječ da nije na njima da nam "daju" ta prava.
Ne treba nam ruža. Treba nam ista plata za isti rad.
Ne treba nam da nas izdržavate. Treba nam da preuzmete polovinu briga o kući i djeci. Treba nam sigurnost - na ulici, na poslu, kod kuće.
Treba nam i da država konačno stvari nazove pravim imenom.
Jer kada žena bude ubijena zato što je žena, to nije "porodična tragedija", niti "zločin iz strasti". To je femicid. I treba da bude prepoznat kao posebno krivično djelo.
Dok god se ubistva žena skrivaju iza eufemizama i statistike, poruka je jasna - nasilje nad ženama nije društveni prioritet.
Ne treba nam "poseban tretman". Treba nam sistem koji ne mjeri ambiciju i sposobnost polom. Jednakost podrazumijeva i prava i obaveze. Podrazumijeva autonomiju nad sopstvenim tijelom, glas koji se čuje i mjesto za stolom gdje se donose odluke.
Podrazumijeva i zakone koji štite živote žena.
Podrazumijeva da ravnopravnost ne bude tema samo 8. marta. Ako već obilježavamo ovaj dan, onda ga obilježimo iskreno: bez simbolike, bez fraza i bez kratkotrajnog entuzijazma.
Jer ravnopravnost nije poklon. Ona je standard koji još uvijek čekamo da postane stvarnost.
