Zorana Simića (23), mladića iz Modriče, bolest zbog koje je izgubio vid nije spriječila da radi posao koji voli, jer popravlja bicikla mušterijama iz ovog grada u Bosni i Hercegovini i okolnih opština.
U svojoj radionici u porodičnoj kući u naselju Modričko polje 5, ovim poslom se bavi više od tri i po godine.
“To mi je ljubav još od malih nogu, volio sam bicikla, vozio sam još dok sam bolje vidio, sebi servisirao, kao i svojim prijateljima”, kaže Zoran Simić.
Naglasio je da je ovaj posao napravio iz ljubavi prema biciklima, jer ih je uvijek volio i uvijek su ga zanimali. Često ga, kaže, pitaju kako uspijeva popraviti bicikl, ali ne zna kako bi to objasnio.
“Najbolje je kad se sjedne, da se vidi kako ja to radim. Navikao sam, ne znam da objasnim. Nema kvara koji ne mogu da riješim. Nije mi se još desilo da nešto ne mogu da uradim sam, svojim rukama”, rekao je on i dodao da se oslanja na čulo sluha i dodira.
Govoreći o gubitku vida, kazao je da je u pitanju urođena bolest retinopatija pigmentosa.
“Prije sam vidio malo bolje, pa mi je vremenom slabio vid. Od 15. do 18. godine, tokom srednje škole mi je znatno oslabio vid i sad vidim svega dva do tri posto”, kaže Zoran.
Teško mu je, ali navikao se na život i rad bez vida.
“U prostoru u kojem se krećem svakodnevno naučio sam da se snalazim bez ikakvih problema. Malo mi je teže u prostoru gdje nikad nisam bio, ali savladam i to, nije ni to neizvodljivo”, kaže on.
Ispričao je kako prima naknadu za tuđu pomoć i njegu koja iznosi 85 KM, te da osim toga nema nikakva primanja.
“Ovo što zaradim, to je moje”, rekao je on.
Na pitanje da li je imao drugih prilika za zaposlenje, objasnio je da postoji jako malo mogućnosti za osobe koje imaju probleme sa vidom, te da je rijetkost da neko sa sličnim problemima pronađe posao.
Zadovoljan je prihodima koje ostvaruje popravljajući bicikle, a posla ima ne samo tokom sezone, nego i u zimskim danima.
“To nije posao da se može obogatiti od toga, ali da se može solidno živjeti – može. Kad sam tek krenuo da radim, radio sam jedan servis sedmično, a sad Boga mi, znam kad mi neko doveze bicikl za dva tri dana ne mogu da stignem da uradim koliko ima posla”, kaže Zoran Simić.
Drago mu je što se pročulo za njegove vještine, pa mu mušterije dovoze bicikle i iz drugih gradova, Dervente, Šamca, Broda.
Nada se da će jednog dana biti u prilici da ostvari još jedan svoj san, a to je da se uz servis, počne baviti i prodajom bicikala.
Većinu poslova, u savršeno čistoj i urednoj radionici, uspijeva završiti sam. Ponekad mu se desi da mu je potrebna pomoć, kada mu nešto sitno ispadne, ali to je kako kaže u situacijama “da ni sposoban čovjek ne može naći sam”.
Najčešća pomoć i društvo u radu mu je Nikolina, petogodišnja djevojčica koja rado provodi vrijeme u radionici sa stricem Zoranom.
Gorjana Simić, Zoranova majka, zadovoljna je što je njen sin pronašao sebi zaposlenje. Priča da kako je odrastao, bila je uz njega i nije očekivala da će bolest dovesti do sadašnjeg stanja.
“Drago mi je što je on sebi to odabrao, stvorio da radi, niko mu nije predlagao. On je sam sebi izabrao i zadovoljna sam, kako ne bi bila zadovoljna da on nađe sebe u tome, da on to može”, rekla je Gorjana Simić.
Ponosna je što širi posao, što mu dolazi sve više mušterija, ali i što je stekao mnogo prijatelja, pa mu je lakše nabaviti materijal za rad.
