Jeste li se ikad našli u situaciji da na ulici pronađete povrijeđenu ili mrtvu životinju? Da li znate šta treba da uradite tada?
Banjalučanka Dobrila Majstorović prije nekoliko dana u naselju Obilićevo pronašla je povrijeđenog psa. Prva, ljudska reakcija bila je, naravno, da pomogne životinji. Ali kako?
"Ispred ulaza u jednu od banaka u Obilićevu, primijetili smo povrijeđenog psa, koji je pokušavao da legne i nađe sklonište od kiše i ljudi. Prišli smo mu i vidjeli da mu je zadnja noga povrijeđena, a ubrzo se oko nas okupilo još ljudi. Jedni su tvrdili da su vidjeli kako je pas udaren autom. Ne treba ni reći da se bahati vozač nije ni zaustavio, a kamoli da je pokušao da pomogne psu", kaže Majstorovićeva.
Mlada ženkica njemačkog ovčara ne bi preživjela tu noć da je ostala na ulici.
"Prvo smo pozvali jednu od brojnih veterinarskih ambulanti, u kojoj su nam rekli da oni ne mogu ništa do ujutro, te da psa smjestimo na toplo preko noći. Uzalud su bila objašnjenja da ne znamo ni čiji je pas, da se trenutno nalazi na ulici, da je povrijeđen, te da niko od nas, prolaznika, nema iskustva u zbrinjavanju povrijeđenih životinja. Naše molbe nisu urodile plodom i nastavili smo da zovemo dalje.
Saznali smo tako da u Banjaluci vrlo mali broj veterinarskih ambulanti imaju i stacionar, gdje bi povrijeđena životinja mogla da bude smještena, što je posebno porazna činjenica. Nakon još nekoliko poziva, obratili smo se policiji, koja nas je uputila na komunalnu policiju, a oni na azil. U konsultaciji sa Goranom Milojevićem iz UG "Kerber", odlučili smo da azil ne pozivamo, već da se obratimo doktoru Drašku Poliću. On se odazvao na naš poziv, preuzeo psa, odvezao ga u ambulantu VET Medik i pobrinuo se za njega“, ispričala nam je Dobrila.
Ovakve situacije dešavaju se skoro svakodnevno. Činjenica je da ni veterinari, ni aktivisti, ni volonteri koji na svoju ruku brinu o lutalicama i izgubljenim ljubimcima nisu dužni da se odazovu na ovakve pozive. Po pravilu, trebalo bi da se pozove komunalna policija ili azil, ali...
"Od javnih službi preuzimanje povrijeđene ili mrtve životinje vrši higijeničarska služba. Nažalost budžetom koji je inače skroman, nije predviđeno liječenje životinja, ali veterinar pruži prvu pomoć. Primanje životinja u azil je i limitirano brojem životinja u azilu“, kaže za Mondo Slaven Grbić, veterinar čijoj je firmi povjerena briga o banjalučkom azilu.
Zbog ove situacije, a i inače loših uslova u azilu, ljudima je ovo skoro uvijek zadnja opcija. Pogotovo ukoliko se sve dešava uveče ili noću – tada će vam u većini slučajeva reći da se ništa ne može uraditi do jutra.
Dakle, ukoliko nađete povrijeđenu životinju – pravog rješenja nema. Imate izbor da se okrenete i odete, da uzmete životinju kod sebe i sutradan zovete veterinara, ili da odmah zovete veterinare i računate na njihovu dobru volju.
Goran Milojević iz UG Kerber kaže da ih svakodnevno zovu građani u vezi povrijeđenih ili napuštenih životinja.
"Najbolje je da napuštenu ili povrijeđenu životinju odvedete kod veterinara. Oni uglavnom izađu u susret ljudima i otvore ambulantu ukoliko se sve dešava izvan radnog vremena. Prema dosadašnjem iskustvu, ukoliko pozovete komunalnu policiju, oni će vas uputiti na azil, i obrnuto. Po pravilu, trebalo bi da higijeničarska služba odveze životinju u azil, ali u praksi, pogotovo ako je u pitanju teža povreda, životinja neće biti liječena. Ono na Tunjicama se i ne može nazvati azilom, nego čistim užasom“, kaže Milojević.
Da funkcionalnog i jasnog rješenja za ove situacije nema slaže se i Slaven Grbić.
„Otvorili ste jednu temu za koju u ovom trenutku nemamo pravo rješenje. Uglavnom se sve svodi na situacije koje ste opisali, a nije bilo malo situacija kada su veterinari ili ljubitelji životinja reagovali srcem da pomognu i da spasu životinju. Mnogo je i slučajeva kada vozači namjerno ili nenamjerno povrijede životinju i napuste mjesto događaja. Nije rijetkost da se to desi i ljudima. Ako govorimo o sistemskom rješenju, smjernice se nalaze u OIE poglavlju za upravljanje populacijom pasa lutalica. Principe su u svijetu preuzele i institucije i NGO, dok se kod nas to tek razvija“, ističe Grbić.
On dodaje da je na ulicama najmanje pravih pasa lutalica, a najviše pasa koje vlasnici puste da noću slobodno lutaju ulicama.
"Na žalost, to je povezano sa tradicionalnim poimanjem biologije životinja i neodgovornim vlasnicima koji ne žele znati šta se sve može desiti psima dok lutaju ili koga oni mogu ugroziti“, dodaje Grbić.
Načelnik Odjeljenja za komunalne poslove u Gradskoj upravi Banja Luka Petar Bilčar kaže za MONDO da su gradske vlasti svjesne problema sa smještanjem pasa lutalica, zbog čega se već duže vrijeme preduzimaju intenzivne aktivnosti kako bi se ovaj problem riješio.
"Međutim, za konačno rješenje potrebno je izdvojiti značajna finansijska sredstva, koje Grad u ovom trenutku nema. To nas, ipak, nije obeshrabrilo da se upustimo u rješavanje ovog problema, pa je, s tim ciljem, već obezbjeđeno zemljište, te izrađen glavni projekat za izgradnju azila u naselju Motike. Prema projektu, za izgradnju azila potrebno je obezbjediti 1,76 miliona KM.
S obzirom na to da za rješenje ovog problema, generalno, postoji izražen i međunarodni interes, Grad će pokušati da gradnju azila obezbijedi vanbudžetskim sredstvima, odnosno međunarodnom donacijom. Kako smo planirali, do kraja godine bi trebali i podnijeti aplikaciju za sredstva kod jednog potencijalnog donatora“, istakao je Bilčar.
A pas s početka priče?
"Ženka vučjaka, za koju ću kasnije saznati da se zove Asy, ipak je imala više sreće od desetina drugih pasa, koji su se našli u njenoj situaciji. Vijest o njoj brzo je došla do njenih pravih vlasnika, odnosno ljudi koji se bave odgajanjem vučjaka, a koji su je poklonili jednom čovjeku u BL. Ispostavilo se da taj čovjek nije bio dobar izbor, jer je Asy izgubio isti dan kad je dosla u novi dom, tako da je nekoliko dana lutala. Na kraju, Asy su preuzeli pravi vlasnici, a pokloniće je, najvjerovatnije, dječaku, koji je među prvima pritekao u pomoć. Njegova majka ponudila je novi dom maloj Asy“, završava priču Dobrila Majstorović.
Asy je imala sreće. Desetine drugih pasa, mačaka i drugih ljubimaca svakodnevno završe na deponiji, ubijeni, zgaženi ili uspavani. Zbog nemarnih vlasnika, bahatih vozača ili jednostavno naših sugrađana koje – nije briga. Jeste li vi jedan od njih?
Dok gradske i druge vlasti ne pronađu funkcionalno rješenje za bespomoćne životinje – pomozite im. Otvorite im vrata svog dvorišta, podruma, doma. Sklonite ih sa prometnih ulica, nahranite ih, dajte im vode. Budite im prijatelj, dobar komšija. I imajte na umu dvije stvari: ne postoje zle životinje (samo loši vlasnici) i pseća je ljubav bezuslovna.