Odbrana Mladića osporavala tvrdnju svjedoka Jozefa Kingorija da je upozoravao na uslove u kojima su u tzv. „bijeloj kući“ držani muškarci u Potočarima.
Pukovnik Kingori, koji je od marta do jula 1995. godine bio član Posmatračke misije UN (UNMO) na području Srebrenice, rekao je da je 12. jula, dan nakon ulaska Vojske Republike Srpske (VRS) u grad, zajedno sa generalom Mladićem posjetio tu lokaciju.
„General Mladić se sam ponudio da odemo tamo i otišli smo zajedno“, rekao je Kingori, prema čijoj je procjeni u „bijeloj kući“ bilo oko hiljadu muškaraca.
Odbrana je iznijela da je za osobu za koju je Kingori rekao da je prevodila njegov razgovor sa Mladićem utvrdila da se zove „Ljubodrag Gajić, pripadnik Specijalne brigade policije, a ne pripadnik vojske, da je prisilno mobilisan u Srbiji, i da je pred sudom u BiH svjedočio da nije prisustvovao razgovoru Kingorija i Mladića“.
General Mladić u jednom trenutku je zatražio da se konsultuje sa svojim braniocima i tada se moglo čuti kako im on za svjedoka kaže - „on je sa mnom pričao samo o kenijskoj atletici“.
Branilac Miodrag Stojanović predočio je svjedoku dokument njemačke bolničarke Kristin Šmic iz organizacije „Ljekari bez granica“, koja je u ovom predmetu svjedočila u utorak, a koja je svoje pretpostavljene 12. jula 1995. obavijestila da je „35 muškaraca zatvoreno u jednoj kući, i da se prema njima dobro postupa“.
Kingori je izjavio da to ne mijenja njegovu procjenu u hiljadu ljudi, „zato što je bilo više kuća gde su oni bili zadržavani“.
Tužilaštvo je zatim saslušalo zaštićenog svedoka RM-255, kome je dodijeljen pseudonim, ali je iskaz dao bez zaštite lika i glasa. RM-255 je svjedočio o masovnim egzekucijama na Vojnoj ekonomiji Branjevo, 16. jula 1995. godine. U srebreničkim događajima, svjedok je izgubio 27 članova familije, uključujući dva sina.
Sa mjesta strijeljanja, svjedok je, nepovrijeđen, nakon što je uspio da odveže ruke, pobjegao sa još četvoricom ljudi. Kasnije se predao policajcima u Karakaju, kod Zvornika, odakle je prebačen u logor Batković, kod Bijeljine, i razmijenjen u decembru 1995. godine. Svjedok je opisao da su na putu do Batkovića „svratili u jednu kafanu, gdje im je jedan dobar Srbin dao da jedu i da piju i po paklo cigareta“.
„Ima i dobrih Srba, i ja sam ovom zahvalio i poljubio sam ga“, ispričao je svjedok sudu.
Branilac Stojanović je u toku unakrsnog ispitivanja, u ime odbrane i generala Mladića, izrazio žaljenje zbog gubitaka koje je svjedok imao.
Svjedok nije direktno odgovorio na pitanje ko je stanovništvu Srebrenice 11. jula, prije dolaska VRS, rekao da ode u bazu Unprofora u Potočarima, niti ko je njegovim sinovima rekao da sa armijom krenu kroz šumu. On je na pitanje da li je to bila odluka civilnih ili vojnih vlasti, rekao da su stanovništvu to „rekle granate“ koje su stizale sa srpskih položaja.
Osim svoje atkovke i bilježnice, general Mladić je jutros u sudnicu donio primjerak knjige „Srebrenica 1993-1995. – Ratni dnevnik rahmetli Hameda Salihovića-Sade“, koju je objavilo Udruženje građana Vogošća, Majke Srebrenice i Podrinja.
General Mladić je knjigu, pred početak zasjedanja, okrenuo uspravnu u pravcu galerije glavne sudnice, da bi je zatim predao advokatu Nenadu Petrušiću. U knjizi su pojedini dijelovi obilježeni flomasterom, a veći broj stanica je označen žutim memori naljepnicama.
Suđenje se nastavlja sutra, kada će tužilaštvo saslušati novog svjedoka, bivšeg pripadnika Holandskog bataljona Elka Kostera.
(Srna)
