U nastavku suđenja Radovanu Karadžiću u Hagu, svjedok odbrane Obren Marković izjavio da su paravojne snage iz Srbije iskoristile "anarhiju" u Brčkom.
Karadžić (67), u to vrijeme lider bosanskih Srba, optužen je za progon Muslimana i Hrvata širom BiH.
Po optužnici, srpske snage su u Brčkom zločinima protjerale nesrpsko stanovništvo. Marković, tadašnji član srpskog kriznog štaba, negirao je da su muslimanski i hrvatski civili bili protjerivani. Kao i prethodni Karadžićevi svjedoci, za sukobe u Brčkom okrivio je muslimanske i hrvatske paravojske.
Marković je tvrdio da su "kriminalci i paravojne formacije" iz Srbije "preuzeli kontrolu nad centralnim gradskim područjem" usljed "anarhije" i bezvlašća po izbijanju rata. Paravojske je u ljeto 1992. otjerala specijalna jedinica policije RS, koja je došla na zahtjev lokalne vlasti.
Predočivši dokumente srpske strane, tužioci su, u unakrsnom ispitivanju, tvrdili da su paravojske u Brčko došle na poziv kriznog štaba i da su sarađivale sa JNA. Svjedok je odgovorio da za to "ne zna". Potvrdio je da su paravojske "pljačkale narod, obijale stanove i otimale vozila".
Na pitanje da li je čuo za zločine u logoru Luka, gdje su Muslimani i Hrvati od maja do jula 1992. "pritvarani, zlostavljani, silovani, a mnogi i ubijeni", Marković je odgovorio: "Mi smo to čuli... pričalo se po gradu, ali od nas niko to zvanično nije znao".
Rekao je da je čuo da je Rajko Ćešić koji je bio pripadnik policije, činio zločine u Luci.
Ćešića je Tribunal osudio na 18 godina zatvora pošto je priznao da je u Luci ubio 10 pritvorenika.
Marković je potvrdio da su prije rata muslimani bili većina stanovništva Brčkog, a poslije rata je većina bila srpska. Napomenuo je, međutim, da su Muslimani i dalje u većini u brčanskoj opštini.
Svjedok je prihvatio da je Brčko bio od strateške važnosti za bosanske Srbe zato što je "u interesu srpskog naroda bilo da se povežu Krajine i Srbija".
Bivši sudija Vojnog suda u Bijeljni Savo Bojanović svjedočio je, zatim, da je taj sud radio po zakonu, bez uticaja vojnih i civilnih vlasti, a svi optuženi su, po tom svjedoku, imali isti tretman.
Bojanović je izjavio da je sudio i Srbima koji su počinili krivična djela protiv nesrba i da je vodio istragu takvih slučajeva. Naveo je primjer ubistva dvojice zarobljenika u Bijeljini februara 1993. koje su počinili pripadnici Vojske RS i silovanja dvije Muslimanke za koje su bila optužena dvojica Srba.
Karadžić je u sudnici prikazao više presuda Vojnog suda u Bijeljini kojima su srpski počinioci bili osuđeni, uglavnom zbog krađa, na uslovne kazne zatvora.
Tužiteljka En Saderlend (Ann Sutherland) svjedoku je predočila da je pustio iz pritvora dvojicu Srba, osumnjičene za silovanje Muslimanki, kao i za jedno ubistvo.
Bojanović je to potvrdio, naglasivši da puštanje iz pritvora ne znači da su osumnjičeni bili i oslobođeni odgovornosti. Upitan da li je znao da je jedan počinilac osuđen tek 2009. godine, a drugi oslobođen, odgovorio je da to nije znao.
Osvrćući se na ubistvo muslimanskih zarobljenika u Bijeljini, tužiteljka je sugerisala da je Bojanović, kao istražni sudija, lako mogao utvrditi identitet počinilaca, ali je on potjernicu raspisao za "nepoznatim počiniocima" iz redova VRS.
"Ne traži počinioce sud, nego organi gonjenja. Mi smo raspisali potjernicu", odgovorio je svjedok, dodavši da je poslije uviđaja predmet predao tužilaštvu i o zločinu obavijestio Međunarodni Crveni krst.
Na konstataciju zastupnice optužbe da je vojni sud u Bijeljini sudio pripadnicima VRS većinom zbog krađa, a ni u jednom slučaju zbog ratnih zločina, Bojanović je uzvratio da "sud ne pokreće postupak, nego tužilaštvo".
Karadžićev novi svjedok Milivoje Kićanović će iskaz nastaviti sutra.
Bivši predsjednik RS optužen je i za genocid u Srebrenici; terorisanje stanovništva Sarajeva kampanjom artiljerijskih i snajperskih napada i uzimanje za taoce pripadnika mirovnih snaga UN, 1992-95. godine.
(Beta, foto: printscreen: ICTY)