Organizatori prve ''Povorke ponosa'' u Bosni i Hercegovini za Mondo kažu da su iznenađeni, ali ne negativnim porukama, već upravo pozitivinim i podrškom na koju su naišli nakon što su najavili događaj za 8. septembar u Sarajevu.
Iako se to dogodilo 1. aprila, najava prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini nije bila ''lažna vijest''. Mnogi su sačekali jedan dan da se u to uvjere, pa su uslijedile kritike i pozivi na otkazivanje događaja. Najglasnija je bila Stranka demokratske akcije i njihova odbornica u kantonalnoj skupštini, Samra Ćosović Hajdarević.
Branko Ćulibrk, član organizacionog odbora Povorke, kaže da ih to nije iznenadilo, ali da od događaja - koji će se održati pod sloganom ''Ima izać'', neće odustati.
Da li ste očekivali negativne reakcije na najavu Povorke ponosa, koje su se pojavile nakon najave? Ko je sve podržao događaj?
Nisu nas iznenadile negativne reakcije, naročito što nasilje i govor mržnje svakodnevno postoji u životu LGBTIQ osoba (lezbejke, gej, biseksualne, trans, interpolne i queer osobe) i ono napokon izlazi na vidjelo. U ovome se i ogleda značaj organizovanja Povorke ponosa, da iznese to nasilje u javni prostor i da cijela država u stvari vidi koliko je nasilje i govora mržnje usmjereno prema LGBTIQ osobama.
Ono što je nas više iznenadilo jesu poruke podrške i ohrabrenja koje u ovom momentu su dosta prisutnije od poruka mržnje što nas dodatno osnažuje i daje vjetar u leđa da radimo pravu stvar koja će doprinijeti bobri za ljudska prava u širem kontekstu u Bosni i Hercegovini.
Kada se radi o govoru mržnje, moj stav je da je on uvijek zabrinjavajući. Ono što predstavlja još veći probem jeste da ukoliko on prođe nekažnjeno može biti doživljen kao podstrek za nasilje usmjereno prema LGBTIQ osobama. Zbog toga je veoma bitno da institucije odgovorno rade svoj posao, reaguju na ove pojave u skladu sa svojim nadležnostima, te na taj način upute i jasnu poruku da nasilje u bilo kojem obliku neće biti tolerisano.
Već je najavljena podrška velikog broja različitih društvenih aktera, organizacija civilnog društva koja se bave ljudskim pravima u Bosni i Hercegovini, različitih međunarodnih organizacija i ambasada u Bosni i Hercegovini, ali ono što nam je najbitnije jeste podrška i solidarnost od strane aktivističke zajednice susjednih država i regiona.
Da li postoje direktni pritisci (pozivi, prijetnje) da događaj bude otkazan?
Direktne prijetnje još uvijek ne dolaze, ali bilo je dosta govora mržnje na društvenim mrežama, što je normalna reakcija s obzirom na to da se prvi put organizuje Povorka ponosa u Bosni i Hercegovini. Ono što nas je iznenadilo, jesu poruke podrške koje u ovom momentu su prisutnije od poruka govora mržnje, što nas ohrabruje i daje dodatan vjetar u leđa.
Bilo je nekoliko istupa predstavnika Stranke demokratske akcije, odnosno izdano je saopštenje kantonalnog odbrora SDA gdje su nas pozvali kao organizatore ali i vlasti u Kantonu Sarajevo da odustanemo od organiziranja Povorke ponosa i bez ikakve potrebe ne unosimo nered među građane glavnog grada Bosne i Hercegovine. Žao mi je što se praktikovanje ljudskih prava jedne marginalizovane grupe građana i građanki u Bosni i Hercegovini doživljava kao unošene nemira, dok smo istovremeno svjedoci cvjetanja korupcije, kolapsa zdravstvenog, obrazovnog i sistema socijalne zaštite, nekažnjavanja teških krivičnih djela, potpunog sunovrata društvenih vrijednosti, te odlaska desetine hiljada mladih ljudi iz države tokom vladavine te iste političke partije.
Drugi primjer se odnosi na već poznat facebook status zastupnice SDA Samra Ćosović-Hajdarević koja je poželjela da nas izoluje od djece i od društva. Ova izolacija koju navodi zastupnica može biti viđena kao fašistička metoda korištena u Drugom svjetskom ratu kada su neke druge marginalizovane grupe “izolovali”, ali i tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini kada su osobe iste nacionalne pripadnosti kao i pomenuta zastupnica takođe bili žrtve jedne vrste “izolacije”.
Da li postoji mogućnost da se Povorka ponosa održi u nekom drugom gradu u BiH, umjesto Sarajeva?
Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine i kada govorimo o organizacije Povorki ponosa u drugim državama u svijetu i regionu, oni su uvijek bili povezani sa glavnim gradovima. Još uvijek je rano razmišljati o tome, ali bili bi lijepo kada bi se u budućnosti organizovalo i u drugim gradovima.
Koja prava, osnovna i druga, LGBTIQ zajednice su ugrožena u Sarajevu i BiH i zašto?
Iako je teško klasifikovati kršenje ljudskih prava na ovaj način, mogao bih reći da su neka od prava koja se najčešće krše pravo na nediskriminaciju, kao i prava vezana za ljudsko dostojanstvo, život, slobodu i sigurnost. Ova osnovna ljudska prava jesu vezana za ideju da svako ljudsko biće ne treba da trpi nasilje, i to je ono što je u ovom trenutku u našem društvu najbitnije, da prestane nasilje nad LGBTIQ osobama.
Takođe, učestala je pojava diskriminacije LGBTIQ osoba. Još uvijek, na ovom nivou društvenog razvoja nismo ni otvorili pitanja vezana za nepoštovanje drugih osnovnih ljudskih prava kao što je pravo na brak i osnivanje porodice, a vidimo kakvu reakciju izaziva sama najava korištenja jednog od, takođe osnovnih ljudskih prava, prava na slobodu okupljanja i udruživanja LGBTIQ osoba.
Ovdje bih recimo posebno naglasio pravo na porodični život, jer u Bosni I Hercegovini postoje istopolni parovi kojima je uskraćena zakonska zaštita zbog ne postojanja zakon o istopolnom partnerstvu, a to podrazumijeva da su uskraćena sva ona prava koja proistilču iz jednog takvog zakona kao što su nasljeđivanje ili najbanalniji primjer je posjeta partnera ili partnerice u bolnici i slično.
Osim Povorke, koji su još instrumenti i mogućnosti pomoću kojih bi se ugrožena prava poboljšala?
Ja moram naglasiti da se u zadnjih 15 godina intenzivnije radi na vidljivosti i na zagovaranju ljudskih prava LGBTIQ osoba i to ne samo u Sarajevu, nego i u Banjaluci, Prijedoru, Tuzli, Mostaru, Bijeljini i drugim gradovima širom BiH. To uključuje mnoge aktivnosti, od rada sa LGBTIQ zajednicom, različite zagovaračke kampanje, rad sa institucijama, organizovanje javnih događaja, uličnih akcija i slično.
Svakako da postoje dodatne aktivnosti i instrumenti kao što su zagovaračke kampanje, rad sa mladima, naročito na edukaciji iz polja ljudskih prava, promjena zakonskih rješenja, uspostavljanje vladavine prava i mehanizama da institucije rade posao u okviru svojih nadležnsoti.
Na osnovu iskustava iz regije, da li održavanje povorke doprinosi promjeni stavova koje smatrate za sporne u društvu/gradu u kojem se povorka održava?
Povorka ponosa je jedna on najvažnijih i najuticajnijih aktivističkih događaja. Kao takva je, kroz istoriju održavanja u regiji i svijetu, pokazala da mnogo brže čini pozitivne promjene i doprinosi boljem statusu života LGBTIQ osoba. To je jedini događaj u svakoj državi koji ne mogu ignorisati ni mediji, ni predstavnici i predstavnice državnih institucija, a ni javnost. Podiže vidljivost koju nijedan drugi javni događaj ne može postići i moćan je instrument kojim se vrši pritisak da se radi na suzbijanju diskriminacije i nasilja nad LGBTIQ osobama. Hrvatska je jako dobar primjer, jer u početnim godinama održavanja Povorke ponosa je bilo dosta prisutno nasilje, a nakon nekoliko godina održavanja Povorke ponosa u Zagrebu i drugim gradovima širom Hrvatske hiljade LGBTIQ osoba i njihovi podržavatelji slobodno i nesmetano šetaju ulicama.
Bosanskohercegovačka povorka ponosa je otvorena platfoma za pridruživanje svih osoba kojima su ugrožena ljudska prava i koji su diskriminisani u bilo kojoj sferi njihovog života, ali ovom prilikom pozivamo sve građane i građanke kojima je stalo do jednakosti u našem društvu da nam se pridruže 8. septembra.
Da li LGBTIQ zajednica u BiH ima svoje neformalne predstavnike u medijima, političkim strankama ili među uticajnim donosiocima odluka?
Nisam siguran šta tačno znače neformalni predstavnici, naročito kada se radi o predstavnicima političkih stranaka, ali kao građani i građanke ove države i kao legitimno glasačko tijelo mi na svakim izborima biramo svoje političke predstavnike koje u svojim programima se zalažu za poštovanje ljudskih prava.
Osoba, kojima je bliska kultura poštovanja ljudskih prava i pravna država, ima u svim sferama društvenog i političkog života i u tom smislu se podrazumijeva da oni podržavaju LGBTIQ osobe da ostvare svoja osnovna ljudska prava.