Brat i sestra, Marko i Marijana Stanković, djetinjstvo i dio mladosti proveli su u četiri zida, jer ih je majka držala zatvorene u kući.
Brat i sestra Marko i Marijana Stanković danas su odrasli ljudi. Marko ima 23, Marijana je dvije godine mlađa. Sudbina im je nametnula da djetinjstvo i ranu mladost potroše kao možda nijedno dijete na svijetu.
Njihova priča počinje kada je majka ostala jedini stub porodice. Bila je u poodmakloj trudnoći sa Marijanom kada je nju i djecu napustio suprug. Bio je to prvi udarac za cijelu porodicu, pišu "Novosti."
"Drugi udarac uslijedio je poslije moje vakcinacije. Nije se primila, a ja sam se razbolio. Sa mojom bolešću i tatinim odlaskom, vjerovatno je počeo mamin patološki strah da nas može zadeseti i veće zlo. Njen odgovor je bio da nas sačuva među četiri zida. Kada o tome sada razmišljam, odgovor nalazim u njenoj pretjeranoj brizi i ljubavi, koja se graničila ili prešla u bolest. Nije mi lako kada ovo govorim, jer je mama bila naš jedini oslonac. I žrtva. A mi, nas dvoje, žrtve takvog njenog stanja", ispričao je Marko za ovaj list.
Dani u izolaciji koje im je nametnula majka trajali su do njene smrti - prije tri godine. Tri godine već osvajaju slobodu, ali je zatočeništvo ostavilo ožiljke.Ne izbjegavaju da pričaju o danima zatočeništva:
"Majka nas je plašila pričama da će napolju da nas kidnapuje otac ili da će nas, ako budemo glasni, socijalni radnici ukrasti i zatvoriti.Govorila je da na svakom koraku vreba opasnost. I mi smo joj, naravno, vjerovali", priča Marijana.
"Jer kada je otac otišao ona je dala otkaz u trafici u kojoj je do tada radila. Svakodnevno je stajala pored prozora u strahu da će neko doći da nas otme od nje. Daskama je pregradila i vrata i prozore da nas niko sa ulice ne bi vidio ili da se ne bismo usudili da izađemo. Ali, ako ne računamo to što smo živjeli izolovano, dane smo provodili kao normalna porodica puna ljubavi. Nas dvoje smo se igrali, ali uvijek u tišini da nas komšije ne bi čule, gledali smo televiziju, čitali novine", kaže Marko i dodaje : "Godine su prolazile tako što je moja sestra u jednom uglu crtala, a ja u drugom čitao o savremenim IT tehnologijama."
Markovi i Marijanini baba i deda su nekoliko puta prijavljivali socijalnim službama da su djeca zatočena, ali je njihova majka našla način da im doskoči i "sačuva" djecu.
"Čim bi osjetila da će neko možda doći da se raspituje odvodila bi nas u napuštenu straćaru u romsku mahalu gdje bismo provodili neko vrijeme. Nekoliko puta nas je skrivala i na Ostrogu. Komšijama koji su se, takođe, raspitivali, lagala je da smo kod oca u Crnoj Gori."
Živjeli su tako ne sumnjajući u istinitost majčinih riječi. Zato se nikada nisu usudili da izađu napolje. Sve dok ona nije preminula 2010. godine.
Baba i deda su ih uzeli pod svoje okrilje. Širom su otvorili vrata kuće, pustili ih napolje i upoznali sa - životom!
"Niko za nas nije znao da postojimo. Imali smo dokument da smo rođeni i ništa osim toga. U policiji nam nisu vjerovali. Morali smo da dovedemo svjedoke da potvrde naš identitet.
I onda polako, svaki novi dan bio je izazov. Mnogo su propustili, ali se ne plaše budućnosti.
Marijana je našla momka sa kojim je u vezi skoro tri godine. Marko se ozbiljno bavi informatikom.
"Obožavam život, obožavam ljude. Ujutru jedva čekam da se probudim. Meni je doživaljaj samo da šetam ulicom, ili, neopisiv je osjećaj kada idem u školu. Za neke ljude su to male stvari, ali meni je sve, nekako, novo i zbog toga uživam u svakom danu", kaže Marko.
Bez obzira na ono šta su proživjeli, za majku i jedno i drugo imaju puno razumijevanje.
Oboje kažu:"Previše nas je voljela, ali znamo da to nije dovoljno opravdanje za njene postupke.
(MONDO