U selu Opraške, na Kosmetu, na razmeđu opština Klina Istok, u potpunoj izolaciji živi četvoročlana porodica Petka Miletića.
Ali, od radosti života na svome ognjištu, gdje su Miletići prije 200 godina pristigli sa one strane Prokletija iz sadašnje Crne Gore - nema ništa.
Petko kaže da mu "ni sam Bog neće oprostiti što je Tamari (10) i Lazaru (nepunih devet godina) uništio djetinjstvo".
"Sve je uzalud. Džaba i kuća i traktor i stoka i desetak hektara pšenicom zasejanih njiva, kada moja dva 'sunca' žive zatvorena u četiri zida bez vršnjaka", priča Petko.
Kaže da će i sam poludjeti od samoće, jer nema od koga da čuje srpsku riječ, da vidi živu dušu u prečniku od skoro pet kilometara od "zatvora" - kuće, u kome je, kako kaže, "utamničio Tamaru i Lazara".
Te 2010. godine bivši UNDP u Opraškama je izgradio 14 kuća. U njih se uglavnom uselilo po jedno - dvoje staraca.
Kako je vrijeme prolazilo, a pomoći nije bilo, prepušteni na milost i nemilost razbojnicima i ubicama, povratnici su poslije nepunih godinu dana otišli u izbjeglištvo, ostavljajući napuštene kuće i imanja.
"Povod masovnom, ponovnom iseljavanju bilo je premlaćivanje i pokušaj ubistva jednog povratnika", kaže Petko za Srnu.
Ostao je sam sa dvoje djece i suprugom Snežanom, rođenom Kruševljankom, okružen opljačkanim i uglavnom spaljenim domovima.
"Odlučili smo da ostanemo, jer smo se nadali da će se, ipak, neko vratiti. Ali, kako vreme odmiče, sve više shvatam da sam svojom vezanošću za rodni prag uništio detinjstvo svojoj deci, a plašim se i za njihovu budućnost", kaže Petko.
Tamara i Lazar ni u dvorište ne izlaze bez pratnje roditelja, jer se u neposrednoj blizini Miletića naselio Albanac iz Albanije, koji je zauzeo srpsko imanje, stalno širi posjed i prijeti da će mi "staviti nogu za vrat".
S ciljem zastrašivanja, potvrđujući da su Miletići nepoželjni, taj "komšija" je pustio vučjake na Petkovu djecu.
Uspjeli su da umaknu u kuću, ali od tada u trku pretrčavaju dvorište do traktora kojim ih Petko svako jutro vozi do škole, udaljene oko pet kilometara, u Osojane.
Miletićima su kriminalci, kako kaže Petko, "s ciljem ubijanja bilo kakve nade u mogućnost opstanka", u tri navrata krali pumpu za vodu.
Skidali su i odnosili oko 230 metara samonosećeg elektro kabla sa pumpe za vodu u bunaru, bez koga Miletići ne mogu opstati.
Bunarsku vodu koriste samo za tehničku vodu i napajanje stoke. Vodu za piće kupuju, jer se plaše da će im zlotvori zatrovati bunar koji Petko svakodnevno obilazi, provjeravajući da nije skinut katanac sa betonskog bunarskog poklopca.
Supruga Snežana je od straha za živote svoje djece postala "šećeraš". Ne želi da bilo šta kaže, jer "slika dovoljno govori o beznađu u kojem živi njeno dvoje dece".