Politika: Patrijarh Pavle, moj deda

Među slikama iz najranijeg detinjstva, kao dedu koji je dolazio sa bombonom ili dunjom u posjetu, dragu osobu uz koju je imala privilegiju da odrasta, a koja je na brojna pitanja odgovarala kroz priče i anegdote, tako se blaženopočivšeg srpskog patrijarha Pavla sjeća njegova unuka Snežana Milković, penzionisani psiholog.

"On je uvijek bio deda i ostao deda. Nikada sa nama nije pričao o crkvenim stvarima, ni o svojim ordenima, nagradama, svojim dobrim djelima, problemima na Kosmetu... Desilo bi se ponekad da u crkvi čujemo nešto, da je imao neke neprijatnosti, ali nismo smjeli ni da ga pitamo jer smo znali da on o tome ne želi da priča", kaže u razgovoru za "Politiku" patrijarhova unuka.

Ona objašnjava da je odrasla u porodici baka Agice, sestre od tetke Njegove svetosti, koja je bila devet godina starija od njega i koja je othranila Gojka, kasnije poglavara Srpske pravoslavne crkve, i Dušana, patrijarhovog rođenog brata, a poslije njegove smrti 1942. godine usvojila je Snežaninu majku.

"Cijelog života sam se družila sa njim i to je moja privilegija, nikakva zasluga. Dok je bio episkop raško-prizrenski, posjećivao nas je kad god bi dolazio u Beograd. Kada je postao patrijarh, baka Agica je bila vrlo nesrećna jer je mislila da će on manje dolaziti zbog velikog broja obaveza, međutim, ispostavilo se obrnuto – posjećivao nas je redovno i obilazio kad god je mogao. Nekada bi se desilo da ostane kratko, samo koliko da nas pita kako smo. Međutim, to što je postao patrijarh, koliko sam mogla da primjetim, nije ništa promijenilo u njegovom životu, sem brojnih obaveza zbog kojih je imao manje vremena za stvari koje je volio, na primer, da radi alatom ili nešto popravlja", priča Snežana.

Unuka Njegove svetosti ističe da je za nju Božić bio dupli praznik jer je tada poglavar SPC ostajao duže sa porodicom. Dolazio je poslije službe i ostajao do kasnog popodnevna i tada nije bilo gledanja na sat niti bilo kakve žurbe.

"To je bilo dovoljno vremena da ga pitamo sve što nas zanima, pogotovu djeca, on je imao veliko strpljenje za mališane. Odgovarao nam je kroz anegdote, priče, kineske bajke, žitija svetih, tumačenja. Najviše je volio roman 'Jadnici' Viktora Igoa i često je pričao o Žanu Valžanu i Kozet. Svi ti razgovori su, u stvari, bile pouke kroz priču, nikada nikoga nije kritikovao ni direktno poučavao, sve je bilo kroz neku anegdotu, smijeh, lijepo raspoloženje", sjeća se Snežana Milković.

Patrijarh je u posjetu porodici dolazio skoro uvijek gradskim prevozom, a njegova unuka kaže da joj je samo nekoliko puta dozvolio da ga odveze i to više da bi njoj učinio po volji.

"Kada bismo se ja ili bilo ko od ukućana ponudili da ga odvezemo, on bi uvek imao duhovit odgovor: 'Sačuvaj dobru volju za drugi put' ili, 'Lakše mi je da uđem u gradski prevoz, ne moram da se saginjem'. Uvijek je to bilo nešto duhovito da se odbrani", priča Snežana.

Svog "deda Pavla" Snežana je posjećivala redovno i kada se razbolio. Dok je bio u Patrijaršiji posjećivala ga je kad god su to prilike dozvoljavale, a redovno je odlazila i na VMA, od kada je primljen u bolnicu prije dvije godine, do prošlog petka, kada su posjete zabranjene zbog epidemije novog gripa.

"Uvijek bi me dočekao sa 'Bog te blagoslovio', i kada pođem uvijek me blagoslovio, bilo mu je drago što dolazim, a i meni je to mnogo značilo. Govorio je da bolestan čovjek ne može biti srećan, ali može biti smiren. To je ono što treba postići, a što je užasno teško, ali, naravno, on je u tome uspijevao. I kada već nije mogao da stane na noge – i za njih je govorio, 'ja sam svoje noge potrošio', što je istina, jer je mnogo pješačio – bio je potpuno smiren, iako je morao samo da sjedi i leži. Nijednog trenutka se nije osjećalo da je nestrpljiv. On je to nosio kao Božju volju, kao što je podnosio i sve ostalo", kaže Snežana Milković.

(MONDO)