Haški sud utvrdio: Nema istine

Cilj Haškog tribunala bilo je utvrđivanje jedne istine o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Međutim, presudama Oriću, Gotovini i Šešelju Tribunal je dozvolio tri vrste istine

Cilj Tribunala bila je, dakle, jedna istina sa ratom zahvaćenog prostora bivše Jugoslavije. Pa tako i jedna vrsta istorije. Međutim, tri presude - Naseru Oriću, Anti Gotovini i Vojislavu Šešelju - proizvele su nešto sasvim drugačije.

Odlukom Apelacionog veća Tribunala iz jula 2008. pravosnažno je oslobođen ratni zapovednik Armije BiH u Srebrenici Naser Orić, po individualnoj i komandnoj odgovornosti krivice za zločine nad Srbima u tom gradu 1992 - 1993.

Veće je tada saopštilo da je utvrđeno da su teški zločini nad Srbima u Srebrenici nesumnjivo počinjeni, ali da nije bilo dokaza na osnovu kojih bi Orić mogao biti osuđen.

Apelaciono veće Tribunala je odlukom iz novembra 2012. pravosnažno oslobodilo hrvatskog generala Anta Gotovinu krivice za progon srpskog stanovništva iz Kninske krajine 1995. Gotovina je u vreme "Oluje" bio komandant Zbornog područja Split, ali je presuđeno da vojna operacija kojom je Gotovina zapovedao u avgustu 1995. nije bila udruženi zločinački poduhvat u cilju proterivanje Srba iz Kninske krajine.

Veće je tada utvrdilo i da granatiranje Knina, Gračaca, Obrovca i Benkovca nije bilo nezakonito. Konačnom presudom utvrđeno je i da odlazak srpskih civila iz Kninske krajine posle zakonitih artiljerijskih napada Hrvatske vojske ne može biti smatran deportacijom.

Haški tribunal je 31. marta ove godine oslobodio lidera Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja po svih devet tačaka optužnice, koje su ga teretile da je govorom mržnje podsticao i podržavao ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tokom ratnih sukoba i proterivanje Hrvata iz Vojvodine.

Prema mišljenju većine članova Veća, projekat "Velike Srbije", kakav zagovarao Vojislav Šešelj je a priori politički, a ne kriminalni cilj. Nije sporno, rečeno je, da je Vojislav Šešelj bio vođen političkom strašću da se stvori "Velika Srbija". Međutim, ništa ne ukazuje na zločinački cilj slanja dobrovoljaca.

Postoji razumna mogućnost da je svrha slanja tih dobrovoljaca bila zaštita Srba. "Cilj dogovora je odbrana Srba, očuvanje Jugoslavije, a ne počinjenje zločina. Tužilac nije dokazao postojanje udruženog zločinačkog poduhvata, a zaključeno je da treba odbaciti optužbe za progon. Veće odbacuje odgovornost Šešelja za deportacije i nasilna premeštanja kao zločine protiv čovečnosti", naveo je sudija Antoneti.

U presudi Šešelju ističe se da su se sve zaraćene strane pripremale za rat kako bi sačuvale teritorije za koje smatraju da su njihove, kao i da se nije radilo o jednostranim potezima srpskih agresora.Oslobađanjem Šešelja, pored presuda Oriću i Gotovini, legitimisan je i treći nacionalni narativ.

Dakle, ovim trima presudama - Oriću, Gotovini i Šešelju - Tribunal je dozvolio tri vrste istine sa prostora bivše Jugoslavije, tri nacionalna narativa. Pa zato na delu imamo paradoks.To suštinski znači da prostor bivše Jugoslavije ostaje onakav kakvim su ga zatekli ljudi iz Tribunala na početku svih procesa.

To takođe znači da je dozvoljeno da postoje tri vrste istorije, iako su one međusobno suprotstavljene. Svi će moći da pričaju budućim generacijama svoju vrstu narativa. Može se reći da je ovim uspostavljena neka vrsta samorazgraničenja. Različiti pogledi na skoriju prošlost ne moraju voditi sukobima.

Razgraničenje Srba, Bošnjaka i Hrvata omogućava da uprkos potpuno različitim pogledima na ratove devedesetih možemo da živimo u miru, piše Sputnjik.