Francuska veza u naoružavanju Hrvatske u ratovima početkom 90-ih, Marin Tomulić, za zagrebačke novine otkrio kako se "Lijepa naša" naoružavala preko Pariza i Moskve.
Sedi, proćelavi i brkati 65-godišnjak sedi netipično tople pariške večeri na terasi restorana s pogledom na kolodvor Gar du Nord, pije sok od ceđene naranče i prati vesti iz Hrvatske. Iz Hrvatske, a zapravo i iz Ukrajine i Rusije, odakle stižu vesti o poseti hrvatskog premijera Kijevu i reakcije na tu posetu iz Moskve, piše zagrevački "Večernji list".
Prati vesti i žalostan je zbog verbalnog zaoštravanja odnosa između Hrvatske i Rusije.
"Rusija je bila naš prijatelj i saveznik u nabavci naoružanja početkom 1990-ih. Rusi su nam isporučivali oružje na zahtev Francuske. Ja sam tome svedok", kaže Marin Tomulić u razgovoru koji je za list vodio u sredu u Parizu.
"Sad se smatra da su Rusi bili i ostali saveznici Srba. Ali za vreme Domovinskog rata naoružavali su nas, a ne Srbe", kaže ova siva eminencija.
Marina Tomulića, kao “prvog dobavljača” koga je doveo predsedniku Franji Tuđmanu, spominje i Josip Manolić u svojoj novoj knjizi “Špijuni i domovina”, drugom nastavku memoara tog bivšeg hrvatskog premijera i visokopozicioniranog službenika tajnih službi, kako iz doba bivše Jugoslavije tako i iz doba stvaranja Republike Hrvatske.
Tomulić kaže da je i danas blizak s Manolićem i drago mu je da je spomenut u Manolićevim memoarima. A upoznali su se preko Ivana Denca, narodnog heroja i hrvatskog političara iz vremena SFRJ, inače venčanog kuma Josipa Tomulića, Marinova oca.
Denac, koji je bio politički komesar 13. proleterske brigade, poznaje Manolića iz NOB-a, a obojica su poznavala i Tuđmana i pre osnivanja HDZ-a.
"Denac me je kontaktirao 1990. i ja sam iz Francuske došao u Zagreb, upoznao Manolića, koji me odveo Ivanu Čermaku u ured predsednika Tuđmana. Čermak me zamolio da pomognem u nabavci oružja ", kaže Marin Tomulić.
On je u Francusku došao s roditeljima sredinom 1960-ih, a 1990. živio je na jugu Francuske i bio vlasnik salona automobila. Kaže da je među klijentima imao jednog visokog policijskog sluđbenikau Montpeljeu, koji je kod Tomulića kupio jedan "mercedes", ali kad su se bolje upoznali, taj mu je policajac, inače i bivši obaveštajac, rekao da su francuske službe proverile Tomulića i da veruju da je on jedan od retkih francuskih državljana koji mogu doći do Tuđmana i tadašnjeg hrvatskog političkog vrha.
Sutradan nakon tog razgovora Tomuliću su došli ljudi, među njima i policijski i obaveštajni službenici, ali i dvojica trgovaca oružjem koji su, kaže, inače opskrbljivali francusku vojsku.
"Rekli su mi da je odluka francuske države da će nam pomoći u naoružavanju. Dali su mi dokumentaciju, katalog svih mogućih vrsta naoružanja ruske proizvodnje. I ja sam nekoliko dana kasnije odletio u Zagreb s tom dokumentacijom. Manolić me odveo k Čermaku u Ured predsednika. Dao sam Čermaku tu dokumentaciju i on me pitao kad bi ti ljudi mogli doći na razgovor. Odmah sam ih nazvao i oni su rekli: "Dolazimo sutra avionom!", opisuje Tomulić kako je dogovorena prva narudžba u toj hrvatsko-francusko-ruskoj vezi.
Pre nekoliko godina, kad je francuska televizija Canal+ snimila dokumentarac upravo o ulozi Francuske u naoružavanju Hrvatske pod tadašnjim UN-ovim embargom na izvoz oružja u bivšu Jugoslaviju, Tomulić je izjavio:
"Katalog koji nam je pokazan sadržavao je sve osim nuklearne bombe. Apsolutno sve – rekao je i nabrajao: puške, municiju, granate, sofisticirano oružje, helikoptere…
Trgovac oružjem koji je bio francuska veza u ovom poslu zvao se Žak Monsijeur (Jacques Monsieur), inače belgijski državljanin s francuskom adresom, vlasnik tvrtke Matimico, čije se ime pojavljuje na jednoj fakturi, prikazanoj u dokumentarcu na Canalu+, na kojoj stoji i ime Marina Tomulića kao kontakt-osobe uime kupca raznog oružja navedenog na toj fakturi.
Oružje je stizalo brodom u jadranske luke, ali da bi se zaobišao UN-ov embargo, bilo je trikova. Certifikat krajnjeg odredišta bio je fiktivan. U njemu se navodilo da oružje ide u neku afričku zemlju, primjerice Čad ili Togo, a političari te zemlje koji su na to pristali uzimali bi oko 5 posto provizije. No, brod ne bi otplovio u Čad ili Togo, nego u Sredozemno, pa u Jadransko more.
"Ne mogu se više setiti koliko je brodova bilo, tri ili četiri, a posle smo prešli na avione", kaže Tomulić i priseća se puta jednog broda.
"Ušao je u Sredozemno more i išao ravno na Haifu u Izrael, onde su se menjali ime broda i papiri, pa odande prema Jadranskom moru. Brod se prvo zvao Sable (pijesak), a u Izraelu je promijenio ime u Sabre (sablja). U Trstu su bili francuski agenti koji su bili na vezi s brodom. Kad je brod uplovio u Otrantska vrata, pojavila se francuska krstarica i propustila brod", kaže Marin Tomulić.
Sagovornik "Večernjeg lista" u Hrvatskoj, upoznat s načinima nabavke naoružanja početkom 1990-ih godina, komentarisao je, pod uslovom anonimnosti, Tomulićeve tvrdnje. Kaže da ga se seća, da ga je viđao u tim krugovima koji su se bavili nabavkom oružja, i da je Tomulić zaista bio povezan s Manolićem. No, na pitanje je li točna Tomulićeva tvrdnja da je Rusija prećutno ipak pomagala Hrvatskoj da zaobiđe UN-ov embargo na oružje, taj sagovornik kaže: "Da i znam taj odgovor, ne bih vam ga rekao. Takve stvari se ne pričaju. Ako im je on i svedočio, malo mi zvuči čudno da o tome priča".
"Rusi su znali da to što prodaju ide u Hrvatsku, a u nekoliko navrata otvoreno su rekli: 'Mi ne možemo odbiti Francuze'. Zbog svega što je za nas napravila za vrijeme rata, Rusija ne zaslužuje da joj sada nekritički uvodimo i produljujemo sankcije. Bili su naši prijatelji i saveznici. Samo apeliram na to da se ne zaboravi", zaključuje ovaj francuski Hrvat, za "Večernji list".
