Na današnji dan, prije godinu dana, preminuo je patrijarh srpski Pavle, 44. poglavar na tronu Srpske pravoslavne crkve (SPC).
Patrijarh Pavle preminuo je u snu, u 10.45 časova, u 95. godini, na VMA, gde je, od 13. novembra 2007. godine, bio na liječenju.
Kraj njegovog odra u Sabornoj crkvi prošlo je pola miliona ljudi, a stotine hiljada građana na ulicama Beograda oprostilo se od Njegove svetosti.
Po sopstvenoj želji, sahranjen je u manastiru Rakovica, u Beogradu.
"Čuvajmo se od neljudi, ali se još više čuvajmo da i mi ne postanemo neljudi", poručivao je patrijarh Pavle, ali i savjetovao: "Čuvajte i neprijatelje svoje i molite se za njih jer ne znaju šta rade".
Bio je veoma popularan u narodu koji ga je mogao vidjeti kako pješači od Kalemegdana prema Slaviji, ili putuje javnim prevozom.
Ustajao je vrlo rano, živio je u potpunosti po jevanđelju i u skladu s onim što je govorio.
Znao je sve sam da popravi, bilo da su to cipele ili naočare. Sam je kuvao, šio i nijedan fizički posao nije mu bio ni stran, ni težak.
Protivio se svakom luksuzu, bio je štedljiv, ali nikako škrt. Priča se da je patrijarh jednom prilikom ispred Patrijaršije vidio puno luksuznih automobila i upitao čiji su. Kada je dobio odgovor da su to vozila njegovih vladika, patrijarh je uzviknuo: "Bog te video. A čime bi se tek vozili da se nisu zavetovali na skromnost".
Njegova soba u Patrijaršiji bila je do te mjere skromna da je u potpunosti podsjećala na monašku ćeliju. Patrijarh Pavle je skoro tokom cijele godine bio na postu na vodi, ribu je jeo veoma rijetko, a meso gotovo nikad.
Njegovo službovanje na mjestu prvog među jednakim arhijerejima, dugo gotovo dvije decenije, posebno je obeljižilo ratne godine na prostoru nekadašnje Jugoslavije, kada je poručivao da su svi ljudi djeca Božja.
Osuđivao je svako nasilje i zločine, bez obzira na to ko ih je činio, bez obzira na to kom narodu su činjeni i kojoj vjeri.
Patrijarh srpski Pavle (svjetovno Gojko Stojčević) rođen je 11. septembra 1914. godine u selu Kućanci, srez Donji Miholjac (tada u Austro-Ugarskoj, a sada u Hrvatskoj) u zemljoradničkoj porodici.
Gimnaziju je završio u Beogradu, šestorazrednu Bogosloviju u Sarajevu, a Bogoslovski fakultet u Beogradu.
Na poziv svog školskog druga Jeliseja Popovića odlazi u ovčarsko-kablarske manastire, gde je proveo ostatak rata i gdje počinje svoj monaški život.
Prvo je bio u manastiru Svete trojice u Ovčaru, a potom vjeroučitelj djeci izbjeglica u Banji Koviljači. Tada se teško razbolio "na plućima" i ljekari su vjerovali da je to tuberkuloza, predviđajući mu još tri mjeseca života.
Izvjesno vrijeme proveo je u manastiru Vujan, gdje se izliječio, i kao znak zahvalnosti izrezbario jedan drveni krst i poklonio ga manastiru.
Zamonašen je u manastiru Blagoveštenju 1946. godine, kada je unaprijeđen u čin jerođakona. U čin jeromonaha unaprijeđen je 1954, protosinđel je postao 1954, a arhimandrit 1957.
Na mjesto episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi.
U Eparhiji raško-prizrenskoj gradio je nove crkve, obnavljao stare i porušene, posvećivao i monašio nove sveštenike i monahe. Kao episkop raško-prizrenski svjedočio je u Ujedinjenim nacijama pred mnogobrojnim državnicima, o stradanju srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.
Srpski patrijarh postao je 1990. godine, kada je na tom mestu naslijedio patrijarha Germana. Bio je 44. patrijarh SPC.
(Srna)
