Sva Mladićeva skrovišta

Najtraženiji haški bjegunac u periodu od 1997. do 2006. konstantno je bio na dohvat ruke vlastima, koje su bile upoznate s njegovim kretanjem, ali nikome nije padalo na pamet da ga hapsi, piše "Kurir"

Januara 1997. formiran je odred za obezbjeđenje Ratka Mladića, koji se sastojao od tri čete i jednog voda sa ukupno 130 vojnika. Štab im je bio u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska.

Tri mjeseca kasnije, 17. marta, Mladić prvi put prelazi u Srbiju, gdje će se uspješno skrivati u narednih devet godina. S njim u Beograd dolazi i 40 pripadnika obezbjeđenja, koji će biti smješteni u kasarnama na Banjici i Topčideru ali i u Studentskom domu "Košutnjak".

Cijelu 1997. i 1998. godinu Mladić provodi u kasarnama Rajac i Stragari kod Kragujevca. Tamo je do početka bombardovanja 1999, poslije čega dolazi u svoj stan na Banovom brdu, gdje će biti tačno do 5. oktobra 2000.

Nepovjerljiv prema novim vlastima, vraća se u Stragare i Rajac. Naredne dvije godine samo povremeno će svraćati u stan u Beogradu, gdje mu i danas žive žena i sin s porodicom.

Za to vrijeme znao je da se opusti, pa je viđen i na fudbalskoj utakmici između reprezentacija Jugoslavije i Kine.

Već 15. februara 2002. prelazi u vojni objekat Krčmar kod Valjeva. Do juna te godine dio njegovog obezbjeđenja bio je smješten u samačkom hotelu Topčider, u okviru istoimene kasarne.

U prvoj sobi bio je jedan od njegovih ključnih jataka Blagoje Govedarica, a u drugoj vozači Stanislav Cerovina, Mlađan Kenjić i Siniša Glišić.

Od juna 2002. Mladić počinje da koristi stanove u novobeogradskim blokovima. Najpre 1. juna odlazi u stan jataka Ratka Vučetića u ulici Peđe Milosavljevića 24, gdje boravi dvadesetak dana.

Zatim se seli u ulicu Jurija Gagarina, gdje će do 1. oktobra za 300 evra rentirati stan u zgradi broj 135/105.

Treći bulevar 48/39, sa identičnom cijenom od 300 evra, naredna je adresa na kojoj će Mladić boraviti do februara 2003.

Jedna od rutinskih provjera policije u kraju toliko ga je uplašila da se spakovao i odselio. Najpre u Crnotravsku 1G (gdje boravi četiri-pet dana), a zatim i u Vladimira Popovića 24 (pet dana).

Zanimljivo je da je u tom stanu prije Mladića bio sin Ratka Lugonje, takođe jednog od njegovih jataka.

Jurija Gagarina 134/5 biće njegovo sklonište sve do 1. maja 2003, kada prelazi u zgradu u istoj ulici, ali u broju 118/20. Tu će, s manjim prekidima, boraviti sve do 31. decembra 2005. za rentu od 400 evra mesečno.

U Bulevaru Jurija Gagarina, u broju 118, komšije su i dalje u paranoji. Niko novinare nije želio da pusti u zgradu. Kada su nekako stigli do "cilja" - stana 20. Ispred vrata - kesa puna praznih limenki piva, kutija od cigareta... Niko ni da pomoli glavu.

Druga destinacija, ista ulica, zgrada preko puta, broj 134 - ista priča. Novinari su ušli u zgradu "na kvarno". U stanu broj pet, u kom se svega pet dana tokom 2003. godine skrivao Mladić, niko se ne oglašava... Zgrada sa brojem 135, gdje se "štekovao" do 1. oktobra 2002. godine, sa druge je strane bulevara. Scenario isti - u stanu 105 tajac. Ni komšije da prođu.

Kada je konačno prestao sa seljakanjem u Jurija Gagarina Mladić se odselio u selo Ljuba kod Sremske Mitrovice, gdje mu se od februara 2006. gubi svaki trag.

Selo malo, jedna "glavna ulica". Ispred mjesne kancelarije, u sklopu koje je i seoski dućan, nekoliko muškaraca pije pivo. Najbučniji među njima, onaj najstariji, stroga lica, dobacuje novinarima:

"Šta hoćete?! Idete iz našeg sela, znamo mi šta tražite! Neće vam niko ništa reći!" viče taj, kako rekoše, bivši inspektor. Ostali, mnogo ljubazniji, iskoristiše priliku dok je ušao u radnju po konzervu tunjevine i hleb, pa rekoše da im svaki dan neko dolazi, "muvaju se tuda razni, traže generala".

"Ma tu mu živi vozač, onaj što ga je vozio helikopterom. To je ona prva kuća s leve strane čim uđete u selo. Zato su i nas ovde maltretirali razni, svaki čas dolaze. A mi nemamo ništa s tim, hoćemo samo mirno da živimo", ispričao je jedan od mještana. Drugi, dosta mlađi, a po akcentu bi se reklo da je Slovak, našali se:

"Pa tu je Ratko, baš ga juče vido’ ovdje", kaže on. Pošto je "inspektor" izašao iz prodavnice, ostali zaćutaše. Ništa više nisu smjeli da kažu.

Kako navodi "Kurir" general Ratko Mladić najčešće je boravio u vojnom objektu Stragari. To potvrđuju, ali nerado, i pojedini mještani ove šumadijske varošice, tridesetak kilometara od Kragujevca.

"Manje-više, svi u Stragarima su znali da general Ratko Mladić povremeno dolazi u ovaj vojni objekat, ali niko o tome nije želio glasno da priča, a danas tek neće ni da pisne, jer policija pretresa i hapsi ljude zbog povezanosti s generalom", kaže za "Kurir" Stragarac srednjih godina, koji insistira da ostane anoniman.

Prema svjedočenju mještana, ovaj vojni objekat, ukopan u brdu Barutana, raspolaže helidromom, strelištem, bazenom, ali i mini-hidrocentralom.
"Jednom sam vidio civilni autobus, pun ljudi u uniformama, u pratnji dva crna automobila sa zatamnjenim staklima, kako ulaze u objekat. Pojedini Stragarci tvrde da su u autobusu vidjeli Mladića. Ja nisam", kaže ovaj sagovornik "Kurira".

Dodaje da je bilo priča da je kod pojedinih seljaka kupovana rakija za Mladića i njegove pratioce, ali... Prekida dalju priču Stragarac, odmahujući rukom i uz opravdanje da ima posla užurbano odlazi.

U selu Bobovu kod Valjeva Mladić je imao pčelinjak. Legende po kojima je bio toliko slobodan da se kretao među lokalnim stanovništvom prodajući med nisu tačne.

Izvjesno je da je Blagoje Govedarica 2004. od Mladićeve žene Bosiljke dobio ponudu da sredi pčelinjak. Za to je bio plaćen 25 evra na dan, ali Bosa nije bila zadovoljna kako je obavio posao.

Obezbjeđenje Ratka Mladića vremenom je spalo na 10-15 ljudi od najvećeg povjerenja. Oni bi na smjenu radili po 15 dana, za šta su bili plaćeni 150 maraka ili 10 DEM na dan! Obično bi po dvojica stražarili ispred kuće, kasarne ili zgrade u kojoj je Mladić u tom trenutku bio.
Vjeruje se da danas u njegovom obezbjeđenju nema više od pet osoba.

Podzemna vojna baza u Crnoj Rijeci kod Han Pijeska, u kojoj se Mladić skrivao sve do prelaska u SRJ, primala je 500 vojnika, koji su, zahvaljujući zalihama, mogli da prežive bez kontakta sa spoljnim svijetom šest mjeseci.

Uprkos enormnim (nikad zvanično saopštenim) količinama novca uloženim u ovaj objekat, njegovi ulazi su, po odluci Ministarstva odbrane BiH, zabetonirani. I danas je baza poznata kao "Mladićeva pećina", piše "Kurir".

(MONDO)