Mještanin sela Bijakovac kod Kozarske Dubice ruši predrasude - knjigu, za koju je dobio nagradu, napisao uz pomoć djece iz komšiluka, na kompjuteru koji je dobio na poklon.
Riječ je Sreti Vučkoviću iz sela Bijakovac kod Kozarske Dubice koji posljednje decenije, otkako "živi u mraku", ruši predrasude o slijepim i slabovidima. Kaže da živi kao sav drugi svijet, jedino što ne vidi. Kada dođe kući, prihvati se cijepanja drva i loženja vatre. Nahrani svinje i kokoške. Brinuo je i o sada pokojnoj majci, a sada o bolesnoj sestri.
Sreto je nastavnik srpskog jezika u penziji. Vid je gubio postepeno, pa je na kraju morao u penziju. Ipak, to ga nije obeshrabrilo. Svoje znanje i rječitost pretočio je u roman prvenac pod nazivom "Ploska", koji je pisao godinama i uspjeh nije izostao. Za ovo djelo osvojio je specijalno priznanje na prošlogodišnjem Književnom konkursu Saveza slepih Srbije.
Sreto skromno kaže da bio mu koristio kurs informatike, jer bi lakše savladao rad na računaru. Njegov roman prvenac je u pripremi za štampu u Zavodu za udžbenike Republike Srpske, a u planu je i izdanje prilagođeno slijepima. Niko srećniji od Sretka, koji već mašta o sljedećem djelu. Kaže, nije mrak, ako sam sebi upališ svjetlo.
"Veoma sam srećan zbog ove nagrade, jer je to priznanje da moj trud nije bio uzaludan. Nisam imao mogućnosti da odem po nagradu u Beograd, jer je trebalo da obezbjedim prijevoz i pratnju. Zbog toga je nagradu u moje ime preuzeo Branko Suzić, predsjednik Saveza slijepih Republike Srpske. Ovo mi je izuzetno lijep novogodišnji poklon", priča Sreto.
Prije nekoliko godina, on je od predsjednika Republike Srpske dobio računar sa govornim softverom. Knjigu je napisao uz pomoć djece iz komšiluka, koja su mu pomagala da savlada informatičke prepreke.
"Moj roman prvenac je svojevrsna istorijska hronika ovog potkozarskog kraja i moje porodice, koja je ostajala bez muških potomaka. Roman prati događaje sa kojima ja čitaoce upoznajem preko razgovora s ploskom. Ploska je nasljedstvo moje porodice, koja je nestala 1942. godine, da bi 1971. godine bila pronađena u okolini Prijedora, u selu Hambarine", kaže Sreto.
Njegove komšije kažu da je Sreto poseban čovjek. Obožavaju ga svi, ali prije svega mu se dive, jer se nije predao ni kada je ostao bez vida.
"Mnogi ne mogu da povjeruju da je on potpuno slijep, jer u proljeće uzme sjekiru i sam samcat - pravac šuma. Ma sve radi. Čak i baštu sije i okopava. Sve radi po sjećanju i osjećaju", priča prvi Sretin komšija, Milovan Barišić.
