Ekipa našeg portala posjetila je mališane i njihove roditelje koji se na hematoonkološkom odjeljenju u Banjaluci zajedno bore sa teškom bolešću.
Kada neko oboli od karcinoma, bolest utiče na cijelu porodicu. Sve je mnogo teže kada se
razboli dijete. Roditeljska kuća koja bi uskoro trebala biti izgrađena u Banjaluci u velikoj mjeri će olakšati život i roditeljima i mališanima tokom liječenja.
Do tada, prepušteni su sami sebi - da se dovijaju kako znaju i umiju.
"Meni kao zdravstvenom radniku leukemija je značila kraj“, počinje priču za MONDO Bojana
Đurić, majka petogodišnje Maše koja se od septembra prošle godine liječi na Odjeljenju dječije hematoonkologije. Bojana i Maša su iz Doboja, a zbog liječenja su morale preseliti u Banjaluku.
"Trebale bi svaki dan dolaziti iz Doboja, što je nemoguće, tako da smo odlučili da iznajmimo
stan koji plaćamo 350 KM mjesečno, plus režije. Nedavno nam se pridružila još jedna majka sa djetetom, ali je kirija povećana na 500 KM. Ipak. ne žalimo se previše na to, veći problem nam je što smo same, a Maša se zbog bolesti ne smije igrati sa drugom djecom, pa joj je onda dosadno“, kaže Đurićeva i dodaje da je Maša peti rođendan proslavila sama.
Pitali smo je koliko bi joj značio boravak u Roditeljskoj kući, čiji se početak gradnje
očekuje ove godine.
"Značilo bi mnogo. Maša je znala dobiti temperaturu u sred noći i onda trebamo
pješke doći do bolnice, jer zbog oslabljenog imuniteta ona ne smije da se vozi taksijem, ili
javnim prevozom. Onda nije nimalo jednostavno doći do doktora. Da smo u roditeljskoj kući bile bismo blizu i sve bi bilo drugačije. Ona bi imala društvo, mogli bi da organizujemo rođendane, razne radionice i brže bi nam prolazili dani. Ovako kad ste sami, dan je kao godina, a o troškovima da ne pričam“, kaže Bojana.
Iako imaju laptop, igrice i crtići brzo dosade, a druženje sa drugom djecom je nezamjenjivo.
Majke oboljele djece godišnje imaju pravo na samo četiri mjeseca bolovanja, što predstavlja veliki problem jer liječenje nerijetko traje mnogo duže.
Majku koja se suočava sa ovim problemom vjerovatno niko bolje ne razumije od druge majke. Roditeljska kuća značila bi mnogo i njima koje su velika podrška jedna drugoj u tim teškim trenucima.
Dijana Berić ima pozitivna iskustva sa Roditeljskom kućom. Sa sinom Lukom boravila je u Beogradu i kaže da im to mnogo pomoglo.
"Luki je boravak na odjeljenju jako teško pao. Bili smo pet mjeseci bez dijagnoze i on je bio jako iscrpljen. Nakon što smo dobili dijagnozu, doktor je sugerisao da idemo u Roditeljsku kuću da bi se on oporavio i da bi mogao nastaviti sa terapijom“, ispričala je.
U Roditeljskoj kući je drugačiji ambijent nego u bolnici. Nema doktora i sestara, i lakše je postići da se djeca osjećaju kao kod kuće. Dijana kaže da njen Luka tokom boravka u bolnici nije htio ni da priča mnogo, ali su se stvari promijenile nabolje dolaskom u Roditeljsku kuću.
"Sva djeca koja pređu u Roditeljsku kuću se preporode“, kaže njen suprug Milan i dodaje kako mu je najteže bilo što niko nije mogao da ih posjeti dok je Luka bio u bolnici.
"U kući je sve drugačije, tu smo stalno skupa, možemo izaći napolje, i vrati se taj osjećaj
porodičnog života i normalnosti".
Iskustva iz Roditeljske kuće prenijela nam je i Rada Vještica iz Udruženja Iskra, koja je sa sinom Vladimirom boravila i u beogradskoj, ali i u Roditeljskoj kući u Italiji.
"Porodice se srode, zbliže i podržavaju jedni druge, u tim okolnostima nastanu prijateljstva koja se njeguju i godinama poslije. Ja sam sa djetetom bila i u Italiji, gdje je Vladimiru rađena
transplatacija i tamo smo koristili stan u kome je boravak besplatan, odnosno uračunat u
liječenje. Osim toga, liječenje uključuje i prevoz na terapije. Sve je jako dobro organizovano“, prisjetila se Rada boravka u Italiji.
U banjalučkom Kliničkom centru trenutno se liječi 17 djece, a 34 njih primaju terapiju i nisu
obavezni biti u bolnici.
