Gledajući sa okolnih brda ''Incel'' izgleda kao nasukani svemirski brod od čelika. Iz sredine umjesto jarbola štrči ogroman sivi dimnjak. Okolo se puše i umiru ostaci.
Kao leš ubijene životinje, Incel truli sporo. Raspada se tako što ga polako komadaju. Pojedini dijelovi su novi, oni stariji su sažvakani u privatizacijama i stečajima. Gladni su se namirili, podrignuli i ispljunli ono od čega nisu imali koristi. Jedu ono što valja, ono što nije korisno ostavljaju ili prospu.
"Incel" je mjesto fenomenalnih događaja. Početna bajka o nekadašnjem hemijskom gigantu koji je zapošljavao nekoliko hiljada ljudi, u drugom dijelu serijala iz socijalističkog romantičnog epa prešla je u tranzicioni krimi-žanr , sa elementima fantastike.
U jednoj epizodi, policiji u Banjaluci 2006. godine prijavljena je krađa sedam teretnih vagona sa industrijskog kolosjeka u "Incelu". Sedam vagona! Radnici obezbjeđenja izjavili su tada da ništa sumnjivo nisu primijetili. "CSI Banjaluka" kasnije je utvrdio da je direktor jednog od ostataka fabrike dao nalog da se vagoni izrežu, a kao razlog naveo je to što su iz njih ''curile opasne hemikalije''. Kakve opasne hemikalije? Ne sjeća se niko. Bilo je to davno, prije 13 godina.
Godinu dana kasnije, blizu "Incela", između naselja Česma i Medeno polje pronađene su nove opasne hemikalije: četiri tone pregorjelog ulja, u rupi pored rijeke Vrbanje. To je bila vijest za jedan dan.
Godine su prolazile. Voda je kružila u prirodi, a imovina "Incela" od jedne firme do druge. Hemikalije su curile u zemlju, a možda i nisu, jer o tome nije bilo vijesti u novinama i na televiziji. Znači da vjerovatno jesu.
Ove godine požar je planuo u staroj energani u "Incelu". Uspješno je ugašen, objavljena je kratka vijest, uz upozoravajuće izjave vatrogasaca i civilne zaštite.
Uskoro je postalo poznato da je curilo ulje koje služi za hlađenje trafoa, teško se razgrađuje i zagađuje prirodu i žive organizme u koje dospije. Ljudi koji su bili dobro upoznati sa situacijom pribojavali su se da su određene količine ulja i dalje tamo i da nesmetano cure u tlo ispod "Incela" nedaleko od kojeg protiče rijeka Vrbanja, na par stotina metara do ušća u Vrbas.
Hemikalije i "Incel" opet su postali vijest.
Kada je inspekcija provirila kroz kapije nekadašnjeg giganta, zbog piralena, kao da je podigla truo panj koji je decenijama zabijen na istom mjestu: bubašvabe su počele da bježe i sudaraju se po ustajalom i toksičnom zemljištu. Zatrpavaju otpad, otkopavaju zemlji i voze je na drugo mjesto. Kosturi su poispadali iz mračnog ormara. Rastavljeni akumulatori, ulja iz trafoa, transformatora, motora, filtera, cisterni, kanistera - mirisi iz "Incela" raširili su se po Banjaluci.
Po svemu sudeći - iako bi ovo trebalo da utvrdi istraga - toksična ulja i tečnosti su rasipana okolo bez ikakvog obzira i odgovornosti, godinama.
Ipak, ako odete tamo neće vam se ništa desiti niti će golubovi popadati sa "Incelovog" dimnjaka kao ptice u seriji "Černobilj". Piralen prema svim zvaničnim podacima nije ''izrazito kancerogen'' kako su to skoro svi objavili, ali jeste veoma otrovan i možda izaziva rak. Čak i da je sladak kao sok od zove, ako je propisano da se mora odlagati na ispravan način, onda se mora odlagati tako. Ozbiljne i stroge riječi koje stoje u zakonu zvuče smiješno jer ih niko ne poštuje.
Kraj serijala o staroj fabrici još nismo gledali, vjerovatno nije srećan, ali ujeda za oči i žestoko šteti disajnim organima. Potencijalno je kancerogen. U dosadašnjim epizodama, svako ko je znao kako da se "snađe", i koga da pita, u "Incelu" je čerupao koliko je mogao. Nekome marka, ako je sakupljač sekundarnih sirovina, nekome par miliona, ako je sakupljač zatvorenih fabrika. Tako stoje stvari u lancu ishrane. Međutim, svi ćemo dobiti svoju dozu otrova.
Odgovornost je otišla u stečaj, otrovno ulje je iscurilo - da li je i vrijeme?
