Japanci, pored sve nesreće koja ih je zadesila nakon zemljotresa, cunamija i eksplozija atomskih elektrana, ne ostavljaju utisak da padaju u očaj, njihov moto je “Mirno i zajedno”.
Ondašnja tradicija ne dozvoljava da ljudi izgube obraz, bez obzira u kakvim se situacijama nalazili.
U posljednja četiri dana imaju i dovoljno razloga za očaj. Stanovnici zemljotresom i cunamijem pogođene japanske oblasti ostali su bez krova nad glavom, a mnogi još traže svoje najmilije: djecu, roditelje, bližu i daljnju rodbinu. Na nesreću, prijete im i radioaktivna zračenja nakon eksplozija u atomskoj centrali.
Međutim, na televizijskim snimcima koji kruže svijetom, vidljivi su kadrovi Japanaca koji, na niskim temperaturama, mirno stoje u redu za hranu, vodu i odjeću i nastoje da spasu ono što se spasti može. Bez ekscesa i nasilja.
Poznavaoci japanskog mentaliteta ističu da su Japanci veoma povučeni kada je riječ o ispoljavanju ličnih emocija i da ne žele da opterećuju druge svojim osjećanjima. To objašnjava i činjenicu zašto se mnogi smješkaju kada daju izjave o tome da su izgubili sve, prenio je njemački državni radio "Dojče vele".
Za mnoge Evropljane to je neshvatljivo. Međutim, japanska tradicija nalaže da pojedinac ne smije svoja loša osećanja da prenosi na druge ljude. Japanci su pri tom i mnogo opušteniji u odnosu na druge narode. Mentalitet, tradicija, ali i šok, razlozi su iz kojih se Japanci ponašaju ovako u ovoj teškoj situaciji.
Oni svakodnevno računaju na zemljotrese, emotivno su pripremljeni na njih i oduvijek su očekivali da će se dogoditi jedan veliki zemljotres.
Japancima je važna i harmonija u grupi. Svaki Japanac je dio jedne grupe, što znači da svi moraju da slijede isto pravilo - nema nedoličnog ponašanja.
Japanska filozofija je da čovjek koji pravi ekscese pada na teret cijeloj grupi. Svi pripadnici grupe imaju isti problem, koji mogu riješiti samo zajedničkim trudom i naporom.
To što se stiče utisak da Japanci ne žele pomoć iz inostranstva, pa čak ni od japanske dijaspore, takođe, je dio njihovog mentaliteta.
U ovom trenutku, obajšnjavaju upućeni, pomoć sa strane im smeta jer oni ne žele ljudima da kažu da dođu u Japan, a da prethodno ne znaju šta da urade sa njima.
Ljude sa strane treba negde smjestiti, oni ne znaju jezik, ne znaju ni gdje da idu, zato Japanci prvo žele tačno da vide gdje im je pomoć potrebna, pa tek onda da ih angažuju.
Ove devize se pridržava i japanska dijaspora. Prvo čekaju informacije i smjernice iz Japana, pa će tek onda reagovati.
Japanska dijaspora poručuje: ”Oni će nam reći šta im je potrebno, a kada nam to kažu, mi ćemo se pokrenuti. Kod nas nema pokreta samo da bi bilo akcije.”
(Tanjug)
