"Sveti ibis je strana vrsta koja ne bi trebalo da postoji u Italiji"
Vrste ptica koje su potpuno strane za to područje naselile su velike dijelove sjeverne Italije čime dovode u opasnost lokalni živi svijet.
Afrički sveti ibis je invazivna vrsta za koju se vjeruje da je pobjegla ili puštena iz zatočeništva, a određenim populacijama iz zoo vrta je dozvoljavano da slobodno lete.
Prirodno stanište ove vrste su močvarna područja i blatne obale, gdje se gnijezde na drveću koje se nalazi u vodi ili u njenoj blizini.
Kako klimatska kriza počinje dramatično da mijenja vremenske obrasce, izazivajući suše i poplave, ove ptice prate vlažnost kako bi našle nova staništa.
"Fenomen se proširio na cijelu Emiliju-Romanju. Sveti ibis je počeo masovno da se gnijezdi u Bolonji, Modeni, a posebno u Ferari", izjavio je Andrea Ravanjani iz Asocijacije ornitologa Emilije-Romanje (AsOER) italijansku Republiku.
On je dodao da vjeruje da u sjevernom dijelu Italije već može biti desetine hiljada ovih ptica.
"Sveti ibis je strana vrsta koja ne bi trebalo da postoji u Italiji, pobjegao je ili je pušten sa farmi na sjeveru Italije. Njegova istorija je slična istoriji nutrija", rekao je Ravanjani misleći na životinje koji se od milošte nazivaju "mali dabrovi", porijeklom su iz Južne Amerike i sada se šire širom zemlje jer tamo nemaju prirodne predatore.
"Kao i nutrije, sveti ibis je izuzetno prilagodljiv i masovno se razmnožava", upozorio je Ravanjani.
Zašto sveti ibis predstavlja problem?
U Evropi je afrički sveti ibis skoro deceniju na listi Evropske komisije invazivnih stranih vrsta. Ptice su takođe navedene u DAISIE-ju, inventaru stranih invazivnih vrsta u Evropi koji su sastavili Istraživački institut za prirodu i šume i Centar za ekologiju i hidrologiju.
Uredba EU o sprečavanju, upravljanju i širenju stranih vrsta navodi: "Invazivne strane vrste predstavljaju jednu od glavnih prijetnji biodiverzitetu i povezanim ekosistemskim uslugama... Rizici koje takve vrste predstavljaju mogu se povećati uslijed pojačane globalne trgovine, transporta, turizma i klimatskih promjena".
Sveti ibis lovi vodozemce, kao i jaja i mladunce drugih vrsta, posebno čigri i čaplji, čime ugrožava lokalni biodiverzitet i opstanak mladih autohtonih vrsta.
Pored toga, ibisi se hrane larvama insekata na deponijama smeća i jamama za đubrivo, čime povećavaju rizik od širenja bolesti koje se mogu prenijeti na pašnjake i farme živine.
Kako je sveti ibis dospio u Evropu?
Potiče iz Afrike, Iraka i Jemena, a par svetih ibisa je 1700-ih godina donijet u Francusku iz Egipta. Sto godina kasnije, ova ptica je primijećena u divljini u Austriji i Italiji.
U Francuskoj su populacije iz zooloških vrtova u Bretanji 1980-ih i 1990-ih, koje su puštane da slobodno lete, uspostavile divlje kolonije duž obale Atlantika. Posljednjih godina programi istrebljenja smanjili su njihov broj, ali se populacija ne može potpuno iskorijeniti.
Španija je uspjela da istrebi celu svoju populaciju svetih ibisa i ima politiku da puca na ptice koje ulaze iz Francuske.
Vjeruje se da populacija koja je naselila Italiju potiče ili od migracija slobodno letećih populacija iz Francuske, ili iz italijanskog zoološkog vrta Le Kornel u Lombardiji, koji je nekada takođe puštao ptice da slobodno lete.
Studija objavljena u časopisu "Scientific Reports" sugeriše da je vrsta počela da se razmnožava od jednog para identifikovanog na sjeverozapadu Italije 1989. godine. Dvadeset godina kasnije, dokumentovano je više od 10.000 ptica u regionu.
(EUpravo zato/Euronews)