Na današnji dan 1969. godine modul američkog vasionskog broda "Apolo 12" sa astronautima Čarlsom Konradom i Alenom Binom spustio se na Mjesec - bio je to drugi svemirski brod koji je dotakao Mjesečevo tlo.
Konrad i Bin proveli su na Mjesecu ukupno 31 čas, dok su prije njih Nil Armstrong i Baz Oldrin ostali 21 čas i 36 minuta, od toga u šetnji van modula 2 časa i 31 minut.
I ovo slijetenje na Mjesec ljudske posade do danas izaziva kontroverze i tvrdnje skeptika da je riječ o lažiranim i politički motivisanim atrakcijama, koje su snimljene na Zemlji i kasnije, putem TV ekrana, manipulativno predstavljene kao stvarno spuštanje na Zemljin satelit.
Nasa godinama odgovara skepticima nastojeći da ih uvjeri da su slijetanja bila stvarna, ali oni koji tvrde da je riječ o "najvećoj zavjeri 20. vijeka" i možda najvećoj manipulaciji u istoriji - ne posustaju.
Jedan od najvećih kamena spoticanja u sporu Nase i skeptika su Van Alenovi pojasevi.
Oni nastaju usljed dejstva Zemljinog magnetnog polja i štite planetu od opasne radijacije Sunca, tako što je "sakupljaju" i od nje formiraju svojevrsne pojaseve koji opasuju Zemlju.
Uticaj Van Alenovih radijacionih pojaseva je takav da astronauti prilikom prolaska kroz njih ne bi mogli da prežive, tvrde skeptici.
Tokom leta prema Mjesecu brodovi "Apolo" presijecali su Van Alenove pojaseve.
Prosječno vrijeme prolaska kroz pojaseve iznosilo je oko četiri časa, a nivo radijacije kojoj su astronauti bili izloženi daleko je bio ispod kritičnog nivoa i odgovarao je količini koja se dobije tokom medicinskog iks zračenja u ambulanti, tvrdi Nasa.
Izvan pojaseva, bliže Mjesecu, nivo radijacije je daleko niži i postaje problem samo ako astronauti godinama borave u takvom ambijentu.
Tokom programa "Apolo" napravljeno je više od 32.000 fotografija. U knjizi "Pun Mjesec" objavljeno je mnoštvo visoko kvalitetnih fotografija koje govore o svakoj značajnijoj etapi jedne tipične misije čovjekovog leta na Mjesec.
Međutim, skeptici tvrde da bi se usljed visoke temperature na Mjesecu film u kameri istopio.
Nasa tvrdi da to nije tačno i da su u svemiru napravljene na hiljade fotografija tokom radova kosmonauta i astronauta u otvorenom kosmosu.
Kako su riješili pitanje toaleta i da li su astronauti nosili pelene - pitaju skeptici i naglašavaju da Nasa ni to nije objasnila na zadovoljavajući način.
Oni ne vjeruju ni u Nasine tvrdnje da su atronauti na Mjesecu ostavili đubre. Kada su to uradili? Kako su ga izbacili?
Skeptici posebno naglašavaju da su kosmonauti ispuštali vazduh iz
modula prije izlaska, a nakon šetnje ga ponovo ubacivali. Ovo je takođe bila procedura koju nikada na Zemlji nisu mogli da isprobaju, bar je tako zapisao Nil Armstrong.
Ono što je neosporiva činjenica jeste da su, iako su vjerovali u modul i kosmička odijela, Nasini stručnjaci, ipak, sumnjali da će astronauti na Mjesecu znati da zabodu zastavu u tlo ili da će znati dobro da ukadriraju Mjesečeve pejzaže sa kamerom.
Zato je uvježbavanju ovih detalja posvećena izuzetna pažnja. Sve je to vježbano na Zemlji. Usitnjeno je i nasumice razbacano kamenje, prašina, te napravljeni krateri različitih veličina.
U istraživačkom centru u Lengliju napravljene su čak i džinovske makete Mjeseca sa pažljivo oblikovanim kraterima kako bi kosmonauti iz simulatora imali utisak kako to izgleda biti u Mjesečevoj orbiti.
Makete su pravljene od gipsanog maltera i bojene su sivkastim prelivima pri čemu je vođeno računa kako Sunčeva svjetlost ovakav pejzaž obasjava. Reljef je dobijen veoma pažljivim slikanjem modela na osnovu snimaka Mjeseca dobijenih od satelita.
U arhivima Nase postoje papiri u kojima se navodi zaključak stručnjaka da "simulatori postavljeni na Zemlji ne mogu da dočaraju vjerno sliku stvarnog spuštanja na Mesec".
Zato je odlučeno da se u istraživačkom centru u Lengliju, u Virdžiniji, izgradi specijalni kran koji će moći da spušta modul sa kosmonautima na posebno pripremljenu podlogu sa kamenjem, prašinom i kraterima i vjerodostojnije im dočara prizemljenje na Mjesečevo tlo.
Kran je bio visok 76,2 metra i dug 121,92 metra. Postavljen je na osam nogara.
Zbog toga, skeptici tvrde da je sve snimljeno na Zemlji, a onda samo reprodukovano kao spuštanje na Mjesec.
Zašto je ovo sve rađeno? Zašto su trošene tolike pare na ogromne makete? Zašto je bilo važno da simulacija leta na Mjesec bude do detalja prikazana kao stvarna? To su neka od pitanja protivnika zvanične verzije.
Međutim, iz Nase odgovaraju da su do sada objavili dovoljno dokaza i dali sve moguće odgovore na pitanja skeptika.
Ko ne želi da vjeruje, i pored svih dokaza, neka živi u svom ubjeđenju, poručili su iz Nase.
Zanimljivo je da postoje tvrdnje kako je jedan dio spuštanja na Mjesec, ili uvježbavanja, rađen u studiju poznatog filmskog režisera Stenlija Kjubrika, autora čuvenog filma "Odiseja 2001".
Navodno, tu priču je nedavno potvrdila i njegova supruga.
Ali, većina naučne zajednice ne haje za teorije zavjere. U toku su pripreme za put na Mars.
Mjesec, izgleda, više nije poželjna destinacija.
