Broj ljudi na svijetu buducnost populacija covjcanstvo.html

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Svijet

Svijet bi mogao ostati bez ljudi!?

Autor mondo.ba
Autor mondo.ba

Do 2050. godine na planeti će prema važećim procjenama biti devet milijardi ljudi. Do 2100. godine, taj broj će se povećati na 11 milijardi. Na svijetu trenutno živi oko 7,6 milijardi ljudi.

Izvor: Tanjug/AP Photo/Bernat Armangue

Ovakva predviđanja koja zbog veličine brojki zvuče apokaliptično nisu, zvanično, stvar naučne fantastike već su to cifre kojima barataju Ujedinjene nacije (UN). 

Već decenijama, različiti autoriteti se slažu da je eksplozija populacije na planeti Zemlji neminovna. Neki se plaše, ili plaše druge ljude, tim "ljudima iz budućnosti" kojih će biti tako mnogo da ova planeta neće biti dovoljna za sve. Međutim, šta ako svi oni griješe? Ili šta ako stvari izgledaju sasvim drugačije, ako način razmišljanja pomjerite iz ustaljene jednačine? 

Upravo ovim su se bavili kanadski novinar Džon Ibitson i politikolog Darel Briker u svojoj knjizi ''Prazna planeta'' (Empty Planet), koja je objavljena 5. februara. Nakon mukotrpnog posla koji je podrazumijevao putovanja, razgovore, analizu, upoređivanje i računanje, dvojica autora su došla do drastično drugačijeg predviđanja budućnosti ljudske vrste. 

"Za otprilike tri decenije, globalno stanovništvo će početi da opada", pišu oni. "Jednom kada taj pad počne, nikada se neće završiti." 

"Prazna planeta" nije knjiga o statistici - prenosi američki magazine "The Wired", koji je intervjuisao autore - toliko koliko se bavi onim što motiviše odluke i izbore koje ljudi donose tokom najbržeg perioda promjena u ljudskoj istoriji. Ova knjiga je snažan izazov za važeću dugoročnu demografsku dogmu, a autori su ispričali kako su došli do radikalno novog pogleda na ljudsku rasu i njenu budućnost. 

UN je veoma cijenjen autoritet u svim oblastima, od javnog zdravlja, preko sigurnosti hrane do globalne ekonomije. Šta vas je navelo da mislite da griješe kada govore o porastu broja stanovnika? 

IBITSON: Podaci o stanovništvu UN-a su nešto što možemo nazvati vertikalnim znanjem, ili znanjem koje ''svako ima''. Bilo da se radi o premijeru neke zemlje, univerzitetskom akademiku, menadžeru, studentu, običnom čovjeku na ulici, pitate bilo koga od njih: "Šta se dešava sa stanovništvom?" Svi će reći da postoji "ogromna populaciona eksplozija".  Dodaće da su gledali film u kojem je je Zemlja toliko krcata da su se svi morali preseliti na Jupiter. Ovo je duboko ukorijenjeno. 

BRIKER: Svako bi trebalo da pogleda pretpostavke na kojima se ta predviđanja zasnivaju i sam ih testira, jer je u većinu stvari realnost već prestigla i promijenila temelje na kojima se zasniva pomenuto vertikalno znanje. 

IBITSON: Dakle, mi smo baš to uradili. I nije prošlo mnogo vremena prije nego što smo shvatili da postoji već čitav ''pokret'' demografa koji godinama dovode u pitanje brojeve iza kojih stoji UN.  O tome se razgovara na međunarodnim konferencijama, o tome se piše u naučnim člancima, ali takve informacije još uvijek ne stižu pred širu javnost. To je bila naša polazna tačka. A onda kada smo otišli da razgovaramo sa stvarnim ljudima na svijetu o izborima koje oni donose, tada su statistike koje smo pronašli, došle do izražaja. 

Putovali ste svuda po svijetu da biste intervjuisali ljude za ovu knjigu. Postoji li neka ključna slika ili razgovor koji je doveo do vaših zaključaka? 

BRIKER: Bio je jedan trenutak kada smo sjedili u maloj školi u Srinivaspuriju, slušajući fokus grupu koju je sačinjavalo 13 - 14 žena koje su tamo živjele. Neprestano sam uočavao slab sjaj koji svijetli ispod njihovih sarija (dio ženske nošnje u Indiji). Nisam znao šta je to. I onda sam vidio jednu ženu kako ulazi i vadi smartfon, provjerava ekran i vraća nazad. I onda sam shvatio, ovdje smo u sirotinjskoj četvrti u Delhiju, i sve ove žene imaju pametne telefone. Na kojima mogu da čitaju sve i koji imaju pakete podataka. Razmišljao sam, one sada imaju sva ljudska znanja dostupna u svojim rukama. Kakav će na kraju biti učinak te slike i ove činjenice? 

Kakav? 

BRIKER: Dakle, UN-ov model predviđanja ima tri inputa: stope plodnosti, stope migracija i stope smrtnosti. On ne uzima u obzir širenje obrazovanja za žene ili brzinu urbanizacije (ove stvari su na neki način povezane). Kada sam otišao i intervjuisao demografa Volfganga Luca u Beču, što je bila jedna od prvih stvari koje smo uradili, on mi je pokazao svoje projekcije, a ja sam izašao iz sobe zbunjen.  

Sve što je ovaj naučnik uradio jeste da je dodao još jednu novu varijablu prognozi: nivo napretka u obrazovanju žena. I na osnovu toga njegova projekcija svjetske populacije u 2100. godiini je negdje između 8 milijardi i 9 milijardi ljudi. 

IBITSON: Luc je rekao da je najvažniji reproduktivni organ kod ljudskih bića - um. Ako promijenite nečije razmišljanje o reprodukciji, promijenićete sve. Na osnovu njegove analize, najveći učinak na plodnost ima stepen obrazovanje žena. UN trenutno ima ''mračan pogled'' i predviđanja za Afriku. Njihov stav ne predviđa da će se dogoditi promjene u smislu plodnosti, tokom prve četvrtine vijeka. Ali veliki dijelovi Afrike urbanizuju se dvostruko brže od globalnog prosjeka. Ako danas odete u Keniju vidjećete da žene imaju isti nivo osnovnog obrazovanja kao i muškarci. Isto broj i djevojaka i dječaka sjedi u klupama za maturske ispite. Tako da mi nismo spremni potpisati predviđanje da će Afrika stagnirati u ruralnom siromaštvu i tokom ostatka vijeka. 

BRIKER: I to je samo jedna kulturna varijabla. Možemo reći da su stari modeli pokazali tačni u prošlosti, ali… šta ako se trenutno krećemo u nešto što možemo imenovati kao novi kulturni trenutak? I ako se ovo kretanje ubrzava? Šta ako taj kulturni momenat zavisi od ličnih odluka koje žene donose o svojim životima? 

IBITSON: Bili smo u 26 zemalja anketirajući žene pitanjem "koliko djece žele da imaju", i bez obzira na to gdje odete, odgovor je obično "oko dvoje". Spoljne sile koje su diktirale uslove u kojima žive ljudi koji imaju veće, brojne porodice - nestaju svuda u svijetu. A to se najbrže dešava u zemljama u razvoju. Na Filipinima, na primjer, stopa plodnosti opala je sa 3,7 na 2,7 odsto u periodu od 2003. do 2018. godine. U SAD, ta promjena se dogodila mnogo sporije, od oko 1800. godine pa do kraja "Bejbi buma" (period 1960-ih godina).  

Zašto je važno ko je u pravu sa svojim predviđanjima? 

BRIKER: Mnogi ljudi koji razmišljaju o budućnosti svijeta, o ekonomiji budućnosti, o budućnosti urbanističkog planiranja, temelje svoje projekcije na toj budućoj zamišljenoj veličini ljudske populacije. Ljudi zapravo donose mnoge odluke na osnovu toga.

Ako malo prerovite po podacima vidjećete da rast populacije neće dolaziti od novih, mladih ljudi koji se uključuju u zbir, već od starijih ljudi koji sve duže žive, jer smo svakim danom sve bolji u tome da produžimo i održimo sebi život, da smanjimo smrtnost. Kako to utiče na odluke o saobraćajnoj infrastrukturi u Njujorku? Ili o tome na koji način će vlade podržavati ruralne zajednice koje se trenutno svuda urušavaju ogromnom brzinom? Sve te odluke trebalo bi da se zasnivaju na ispravnom razumijevanju o tome kako će naša društva izgledati u budućnosti.

Zašto je 2018. bila najbolja godina u istoriji?

Još iz INFO

Komentari 1

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Jaaa

Bez ljudi, čast izuzecima, je ostao odavno.

MONDO REPORTAŽE

loader