U povećanom riziku od kockanja su najčešće adolescenti.
Pacijenti nam kažu da nikada ne bi ušli u kladionicu da su znali da će da postanu zavisni od nje, izjavila je dr Olivera Sbutega Filipović, psihijatar iz Specijalne bolnice za bolesti zavisnosti u Beogradu. Doktorka poručuje da je put liječenja patološke zavisnosti od klađenja dugotrajan, ali da i za hronične bolesnike postoji nada. Dr Filipović, gostujući u Jutarnjem programu RTS-a, izjavila je da sportska takmičenja koja su u toku, mogu da budu povod da se po po prvi put uđe u kladionicu i odigra tiket.
"Pacijenti nam, tokom kliničke prakse, kažu da nikada ne bi ušli u kladionicu da su znali da će postati zavisni. Postoji put od odgovornog klađenja, kada u rijetkim prilikama, planiramo iz zabave da odigramo tiket, do onoga kada stvari postepeno izmiču kontroli. Granice su vrlo suptilne", ističe doktorka.
Prema njenim riječima, eforija je okidač za bolest, a prvi znak treba da nam bude kada se osoba ne kocka samo u određenim situacijama i iz zabave, već troši više novca i krije svoje aktivnosti u vezi sa tim jer je neko već primijetio da postoji problem.
"Pojedine stvari koje su nam bile važne, poput treninga, viđanja sa prijateljima ili akademska i profesionalna dostignuća, odlaze u drugi plan. Kockarske aktivnosti, odnosno klađanje, pak postaju prioritet i jedino što je važno", navodi Filipovićeva.
"Adolescenti u većem riziku"
Doktorka ističe da uzrok ove bolesti zavisnosti je sve ono što ne uključuje zabavu i razonodu, poput finansijske nesigurnosti ili potencijalne dobiti.
"Adolescenti su u povećanom riziku. Kockanje je ilegalno do 18 godine. Iz naše prakse, međutim, maloljetnici su imali kontakt sa igrama na sreću do 16 godine, što je rizični period. Mi, stariji, smo odgovorni", navodi Filipovićeva, ističući da im se najčešće javljaju pacijenti između 20 i 40 godine, pretežno muškarci.
Naglašava da je stereotip da neko ko je hronično bolestan ne može da prestane sa svojom zavisnošću, kao i da je pogrešno reći da ako je neko "jednom kockar, uvijek je kockar".
"Ima nade, iako situacija može da djeluje bezizlazno. Porodica ima ključnu ulogu. Liječenje je dugotrajno, jer zavisnička ponašanja nisu nastala preko noći, niti mogu da se riješe isto tako. Postoje savjetovalištva, gdje roditelji mogu da se informišu da li je potrebna hospitalizacija", zaključuje dr Olivera Sbutega Filipović.
(RTS/Mondo)
