Srpska pravoslavna crkva proslavlja danas Svetog Velikomučenika Georgija - Đurđevdan, u spomen na dan kada je ovaj svetitelj postradao 290. godine nove ere.
Georgije je rođen u drugoj polovini trećeg vijeka u Maloj Aziji i kao veoma mlad postao je vojvoda u vojsci rimskog imperatora Dioklecijana.
Braneći hrišćansku vjeru i protiveći se progonima hrišćana, Dioklecijan je bacio Georgija u tamnicu i osudio ga na najteže muke.
Vidjevši da muke ne mogu da slome ni tijelo ni Georgijevu vjeru, Dioklecijan je odlučio da ga pomiluje pod uslovom da prinese žrtvu rimskim božanstvima.
Georgije je na kipu, kojem je trebalo da prinese žrtvu, načinio krsni znak, nakon čega se statua mnogobožačkog idola rasprsnula. Vidjevši ovo, Dioklecijanova žena Aleksandra je uzviknula: "I ja verujem u Georgijevog Boga!", na šta Dioklecijan naredi da im bude odrubljena glava, što je i učinjeno.
Osim Đurđevdana, ovom svetitelju se čini pomen i 16. novembra - na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mjestu.
Na ikonama Sveti Đorđe se predstavlja u vojvodskoj odeždi na konju/Đurđevdan/ ili stojeći /Đurđic/, kako ubija aždaju, sa ženskim likom u pozadini.
Đurđevdan je u srpskom narodu praznik sa najviše običaja, koji se razlikuju po sadržini od regiona do regiona.
Običaji na Đurđevdan
U mnogim krajevima običaj je i da uveče uoči Đurđevdana ili na sam dan ali prije zore, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, i kapije. To se čini da bi godina i dom bili berićetni, "da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru".
Takođe, opletu se vjenčići od "đurđevskog cvijeća": đurđevka, mlečike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sljedećeg Đurđevdana. Mnogi prave krstove od leskovog pruća i stavljaju ih po njivama, baštama i zgradama - "da bi se sačuvali od grada".
Uoči Đurđevdana, domaćica spušta u posudu punu vode razno proljećno bilje, a onda odmah spušta: dren, pa za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću koja je ostala od Uskrsa, pa se to zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći. Veliku važnost ima i kupanje na rijeci, prije sunca (ponekad se u rijeku bacaju vijenci od raznog cvijeća, ili se sipa mlijeko). Da bi bili zdravi i jaki, ljudi su se kitili cvijećem i biljem, opasivali se vrbovim i drenovim prućem.
Narod na Đurđevdan, rano prije zore, odlazi u prirodu zajednički na "Đurđevdanski uranak", na neko zgodno mjesto u šumi koje se izabere, na proplanku ili pored rijeke. Za ovo se pripremi jelo i piće, obavezno se pripremi jagnje na ražnju, a oni koji su za to zaduženi, odu mnogo ranije na zakazano mjesto i otpočnu sa pripremama tako da se ražanj već uveliko okreće kad ostali dođu. Pjesma, igra i veselje traju često i do podne.
Pošto se ovim praznikom ispraća zima i dočekuje proljeće, a do tada nije valjalo spavati pod otvorenim nebom, ovaj praznik je i "dan okupljanja hajduka". Takozvani hajdučki sastanak, kada bi počeli da se okupljaju odmetnici da bi zapodjenuli borbu protiv Turaka, ili jednostavno pljačkali imućne trgovce i seljake. Na đurđevdanskim urancima se mladi opasuju vrbovim prućem "da budu napredni kao vrba", kite zdravcem "da budu zdravi kao zdravac", koprivom "da kopriva opeče bolesti sa njim", i selenom "da im duša miriše kao selen".
Na Đurđevdan ne valja spavati, "da ne bi boljela glava", a ako je neko spavao "onda na Markovdan da spava na tom istom mjestu".
Đurđevdan je najčešća slava kod Roma, a na taj dan jagnjetina je obavezni dio praznične trpeze. Osim Đurđevdana, ovom svetitelju pravoslavni hrišćani čine pomen i 16. novembra - na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mjestu. Na ikonama za taj praznik svetac nije na konju već stoji na zemlji.
