Staniša Stevanović iz Brađevine kod Srebrenice prisjetio se napada 27. juna 1992. godine, kada je, nemoćno gledao zarobljavanje i ubistvo svog rođaka Stojana Stevanovića. Njegovo svjedočenje dio je serijala Memorijalnog centra Republike Srpske.
"Vidio sam kako su ga zarobili i svirepo ubili", započinje Staniša Stevanović iz zaseoka Brađevina kod Srebrenice svoje svjedočenje o jednom od najtežih dana u životu - danu kada je bespomoćno posmatrao zarobljavanje i ubistvo rođaka i brata po stricu Stojana Stevanovića.
Staniša je rođen 1956. godine u Brađevini, u mjesnoj zajednici Ratkovići. Prije rata živio je od poljoprivrede, obrađivao zemlju, gajio stoku i sarađivao sa ljudima iz okolnih srpskih i muslimanskih sela.
"Nikad nisam imao problema sa muslimanima prije rata. Dolazili su kod mene da rade. Bili smo dobri i sarađivali smo".
Kada su počele priče o ratu, malo ko je vjerovao da će sukobi zahvatiti i njihov kraj. Prvi znaci rata, svjedoči Staniša, osjetili su se kada se vraćao iz Beograda. U Bratuncu su bile postavljene barikade, pa je morao da se vrati preko Drine. Ubrzo su u selu organizovali straže. Žene i djecu iselili su u Srbiju. U zaseoku Brađevina ostalo je samo dvanaest mještana.
"Dvadeset sedmog juna 1992. godine su nas napali. Stojan je spavao. Ustao je bos, u čarapama i pošao da izbjegne iz sela prema Grabovičkoj rijeci. Oni su ga tu uhvatili, zarobili i izveli iza kuće Živka Stevanovića, gdje su ga oborili i zaklali".
Staniša je u tom trenutku bio na straži iznad sela. Sa položaja na kojem se nalazio vidio je šta se dešava, ali nije mogao da pomogne. Kada su napadači otišli, sišao je i sa još nekoliko muškaraca izvukao Stojanovo tijelo. Stavili su ga u kolica i prenijeli do asfalta na Grabovičkoj rijeci. Odatle ga je preuzeo Stojanov sin Milovan i odvezao u baštu, gdje je izvršena obdukcija.
Tog dana u zaseoku Brađevina, uz Stojana, ubijeno je još pet mještana - Vlado Pavlović, Slavoljub Petrović, Novica Stanojević, Radoje Jovanović i Ljubiša Gajić. Svi su, prema svjedočenju, stradali na svirep način.
Staniša je o ovom napadu i ubistvima svjedočio pred Međunarodnim sudom u Hagu, Okružnim sudom u Bijeljini i Vrhovnim sudom u Banjaluci. Iako je detaljno opisao šta se dogodilo, pravda za srpske žrtve u tom području, kako kaže, nikada nije zadovoljena.
"To je tako. Za srpsku žrtvu nema suze. Za Srbe je malo ko odgovarao", konstatuje Staniša.
Svjedočenje Staniše Stevanovića o stradanju rođaka Stojana u Brađevini: "Vidio sam kako su ga zarobili i svirepo ubili"
Kuća mu je izgorjela, stoka odvedena, a porodica se sklonila u Srbiju. On je ostao na ratištu, na položajima u Bakovićima, Radijevićima, na Pribićevcu i Trnovu. Sve je izgubio, ali je sačuvao život da podigne sedmoro djece. Danas ima osamnaestoro unučadi, ali bol za izgubljenim rođakom i svim stradalima ne prolazi.
"Kad ti ubiju rođaka, a ti to gledaš i ne možeš ništa da uradiš… to te prati cijeli život. Morao sam da sačuvam glavu, jer sam znao da ako pokušam nešto, ubiće i mene, a ko će onda djecu da podiže?"
Staniša danas živi na Grabovičkoj rijeci, na imanju koje je kupio poslije rata. Ima veliku porodicu, ali sjećanje na 27. jun 1992. godine i na sve što se tog dana dogodilo ostaje trajno.
Kompletno svjedočenje Staniše Stevanovića dostupno je na zvaničnoj stranici Memorijalnog centra Republike Srpske.
Povodom obilježavanja 34 godine od stradanja Srba u srednjem Podrinju i Birču, Memorijalni centar Republike Srpske prikazaće serijal do sada nedovoljno poznatih svjedočenja široj javnosti o stradanju srpskog naroda na ovom prostoru tokom Odbrambeno-otadžbinskog rata. Svjedočenja će biti objavljivana svakodnevno na digitalnim platformama Memorijalnog centra Republike Srpske.
Centralna komemoracija u sjećanje na stradanje 3.267 Srba srednjeg Podrinja i Birča biće održana u Bratuncu 4. jula, uz ovogodišnju poruku:
"U Bratunac se ne zove, u Bratunac se ide".
