• Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Osuđenice u Tuzli: Nekad plačemo, nekad se smijemo

Autor Anadolija

Kazneno-popravni zavod u Tuzli jedini je ženski zatvor u Federaciji BiH, a na odsluženju kazne ovde se trenutno nalaze 43 žene. Život iza rešetaka naročito teško pada osuđenicama koje imaju djecu

Jednoipogodišnji dječak koji se rodio dok mu je majka bila u pritvoru posljednje je dijete koje je živjelo u Kazneno-popravnom zavodu (KPZ) u Tuzli, na Ženskom odjeljenju. Po rođenju postao je miljenik ostalih osuđenica i zatvorske Uprave, a u razgovoru za Anadolu Agency (AA) njegova majka, 32-godišnja Dana Škrba iz Sarajeva, priča da su ga djed i baka, koji su kasnije preuzeli brigu o njemu, dodatno razmazili.

Život iza rešetaka naročito teško pada onim osuđenicama koje imaju djecu. U skladu sa zakonskim odredbama KPZ Tuzla, jedini ženski zatvor u Federaciji BiH, dozvoljava im telefonske pozive, posjete, izlaske, druženja sa porodicama, ali i boravak djeteta u zatvoru do treće godine života. Prema informacijama kojima Uprava zatvora raspolaže, nijedna osuđenica trenutno nije u drugom stanju, tako da se u skorije vrijeme ne očekuje još jedan mali "stanar".

Kapacitet Ženskog odjeljenja je 30 osuđenih osoba, mada je popunjenost iznad kapaciteta i na odsluženju kazne su 43 žene. Iako su rado podijelile svoja osjećanja i razmišljanja, nijedna od njih nije pristala na fotografisanje ili razgovor o zločinu koji su počinile.



Jedna od 16 žena osuđenih za ubistvo je i Škrba, koja je prije dolaska u ovu ustanovu bila preplašena, a kaže da je to bilo više zbog djeteta nego zbog nje same.  

"Kada sam tek došla u ovu ustanovu, bila sam uplašena, ali ubrzo sam shvatila da nije sve tako loše. Nisam se smjela sekirati zbog djeteta. Ne možete nazor umrijeti, ali se možete ozbiljno razboljeti. Kada sam ga rodila, sin je bio uz mene i još 30 osuđenica. Bilo mu je fenomenalno, jer su ga sve nosale, ljuljale i tepale su mu. Bio nam je prava zanimacija, poput lutkice. Prijateljica koja radi u kuhinji stalno je njemu prvom pripremala supe, sutliju i griz, a keksa i soka je imao u izobilju. Imao je svoj krevetić i igračke. U ovakvim uslovima, to je bilo nešto poput porodične atmosfere. Vrijeme nam je puno brže prolazilo dok je bio ovdje, a i ja sam mu bila posvećena 24 sata dnevno, što možda ne mogu ni neki roditelji koji su na slobodi", navela je Škrba.

Sada su beba i njegov brat, drugi Škrbin sin, osmogodišnjak, kod njenih roditelja. Stariji dječak ide u školu, a Škrba tvrdi da njena majka, nikad ne bi dozvolila da mlađi ide u vrtić, jer želi da je stalno pod njenim nadzorom.

Priča da svakodnevnim desetominutnim telefonskim razgovorima nastoje prebroditi udaljenost i odvojenost, a roditelji joj jednom mjesečno dovode djecu u posjetu. Tada imaju pravo da s majkom budu dva sata, koja obično provedu grleći je, ljubeći i sjedeći joj u krilu.

"Dječaci su divni, iako su obojica prilično razmaženi. Kako se približava dan posjete, tako i naše nestrpljenje raste. Dolazak iz Sarajeva u Tuzlu im je postao toliko normalan, da su ga počeli doživljavati kao neko putovanje. U zatvoru slavimo i rođendane, a mlađi sin prepoznaje neke osuđenice, kojima maše i šalje poljupce", ispričala je Škrba, koju od odsluženja zatvorske kazne dijeli još 11 godina.



Vrijeme se iz perspektive osuđenika, tvrdi ova zatvorenica, broji od jedne do druge sedmice, a zatim od početka do kraja mjeseca

"Predrasude su da u zatvoru završe samo neškolovane osobe. Ja sam fakultetski obrazovana i poručujem drugima da ne gaje predrasude bilo koje vrste prema drugim ljudima. Razmišljate o posljedicama, čak i o onima koje su nezamislive. O njima treba razmišljati kao o nečemu mogućem, nečemu što se ma koliko nemoguće zvučalo ipak, može dogoditi. Nakon nekog pogrešnog životnog poteza ne samo da se promijeni svijet oko tebe, nego i svijet u tebi. Ne možeš da poistovijetiš sliku o sebi tada i sada", ispričala je Škrba, koju je reporterska ekipa AA zatekla dok je šila na mašini, u prostoriji koja se koristi za radno-okupacionu terapiju.

Druga osuđenica, koja je insistirala na anonimnosti, a u zatvoru je zbog trgovine ljudima, majka je troje djece. Tokom kazne je zatrudnila, a kada je rodila najmlađe dijete, prekinula je izdržavanje kazne i uz sudsko odobrenje sa djecom, o kojoj trenutno brine njena svekrva, bila je sve dok beba nije napunila godinu dana.

"Tada sam se vratila u zatvor i ta godina, prema zakonu, nije uračunata u trajanje kazne. Svaki mjesec idem kući i imam pravo ostati četiri dana. Ako jedan mjesec ne odem, naredni mjesec imam dupli broj dana koje mogu provesti sa porodicom, uz obavezno javljanje policiji. Vrijeme prolazi sporo i teško mi je. Djeca i sloboda mi nedostaju, a sve dok se nisam rastala od njih, nisam znala da sam ovoliko jaka. Ipak, promjene raspoloženja su česte. Nekad plačemo, a nekad se smijemo. Službenici su jako nagodni i sve je dobro dok se pridržavamo propisa ne i pravimo probleme. Trenutno spremamo predstavu i uvježbavamo pjesme od Rolling Stonesa na gitari i klavijaturama za predstavu Žana Anuja", ispričala je V. R.

Ona radeći u osuđeničkoj kuhinji zaradi simboličnu plaću, koja joj je dovoljna za pokrivanje putnih troškova kada ide posjetiti djecu, a ostane joj i nešto novca za cigarete i kafu.

Muzafer Karić, direktora KPZ-a Tuzla za AA je rekao da će predstavu, na čijem pripremanju se aktivno radi, moći gledati i osuđenici iz Muškog odjeljenja KPZ-a Tuzla, a tačke uvježbavaju u za to predviđeno vrijeme.



"Inače, dan im počinje tako što ustaju u šest sati i nakon što završe sa higijenskim potrebama, popiju kafu ili čaj. Slijedi doručak, pa telefonski razgovori, a kasnije radno-okupaciona terapija. Osim brojnih sekcija poput folklora, pletenja ili muzičke kulture, osuđenicama je omogućeno upražnjavanje sportskih aktivnosti, a dio njih je radnoangažovan u kuhinji, kao i na peglanju i pranju veša. Svakodnevno im se dostavlja dnevna štampa, a također, izlaze u šetnju u krugu Zavoda. U određeno vrijeme se jede i generalno sve aktivnosti se odvijaju u skladu sa rasporedom", zaključio je Karić.

Nakon gledanja televizije, u 22 sata, 43 osuđenice ulaze u svoje ćelije, a čuvari za njima zaključavaju teška, željezna vrata sa šipkama. I tako svaku noć, godinama...

Još iz INFO

Komentari 0

Komentar je uspješno poslat.

Vaš komentar je proslijeđen moderatorskom timu i biće vidljiv nakon odobrenja.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

MONDO REPORTAŽE