"Svakog sedmog ponedjeljka po Đurđevdanu hiljade muslimana hodočasti na tradicionalnu svečanost Ajvatovicu kod starog grada Prusca... Čim se raziđu stari hodočasnici - kreće ašikovanje", piše "Vreme" 1934. godine
U Ajvatovici, mjestu nekoliko kilometara udaljenom od Prusca u centralnoj BiH, danas je završena velika manifestacija "Dani Ajvatovice", koja zadnjih decenija okuplja sve veći broj muslimanskih vjernika.
Ajvatovica je vijekovima u BiH bila poznato "dovište", mjesto na kome su upućivane dove (molitve) Alahu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata ova manifestacija je zabranjena od strane komunističkih vlasti, da bi 1990. godine, uoči posljednjeg rata u BiH, ponovo obnovljena.
Interesantan prikaz svečanosti u Ajvatovici donosi list "Vreme" u izdanju od 23. juna 1934. godine.
"Ovih dana ovim putevima prošlo je toliko svijeta koliko ne prođe za čitavu godinu. To se dešava svake godine - sedmog ponedjeljka po Đurđevdanu, kada hiljade i hiljade pravovjeriih muslimana iz cijele zemlje, a naročito iz Bosne i Hercegovine, hodočaste na tradicionalnu svečanost 'Ajvatovicu' kod starog grada Prusca, na grob poznatog dobrotvora Ajvaz Dede, koji je živio prije nepuna dva stoljeća, a za koga narod vjeruje još i danas da je bio veliki svetac", navodi autor teksta Namik Kulenović. On u nastaku opisuje legendu o Ajvatovici i Ajvaz Dedi.
"U Pruscu koji je tada imao sedam kadija i koji je u tursko doba bio glavni kajmakam za Bosnu i Hercegovinu, a koji se zvao Aksihar (Beli Grad), živio je Ajvaz Dedo. Prusac je, međutim ostao bez vode. Najbliža je bila Prusačka Rijeka, koja protiče kroz jedan duboki klanac. Grad je bio rastavljen od rijeke cijelim jednim brijegom, koji je bilo nemoguće probiti.
Tada je stari derviš Ajvaz Dedo, inače vrlo pobožan i dobar čovjek, počeo iza Đurđevdana na jednoj livadi pred tim kamenim brijegom da se moli Bogu, da Pruscu dade vodu. I jednoga dana 'Bog je učinio čudo'. Sedmog ponedjeljka iza Đurđevdana, poslije Ajvaz Dedine četrdesete molitve, stijena se raspukla na dvoje. Narod je tada napravio drvene cijevi (tomruke) i tuda proveo vodu. Tako je grad dobio vodu, kojom se i danas cijeli ovaj kraj služi.
Iz zahvalnosti prema Ajvaz Dedi, čiju je molitvu Bog uslišio, narod svakog sedmog ponedjeljka poslije Đurđevdana vrši u stijeni molitvu za rahmet (pokoj duši) Ajvaz Dede", piše Kulenović.
Autor u nastavku opisuje ceremoniju "učenja dove" na Ajvatovici, da bi na kraju opisao prazničnu atmosferu u obližnjem Donjem Vakufu, koji "ne spava tri noći od ašikovanja".
DONJI VAKUF NE SPAVA TRI NOĆI OD AŠIKOVANJA
"Čim se raziđu stari hodočasnici, lijepo obučene djevojke sa ostacima djedovskih dukata i bisera na vratu izilaze na vrata na ašikovanje s momcima nakrivljenih fesova na čelu i sa puškom na ramenu. Tu se iskazuje ljubav. Čuju se tipične bosanske vesele i tužne pjesme. Kad neka djevojka ne pokazuje interesa za jednog momka, onda on, tužan, spuštene glave sjedne pred njena vrata i zapjeva joj uobičajenu pjesmu:
Nisu jadi kad umire majka
Već su jadi kad s' udaje draga
Da bi za kog, ne bi ni žalio
Za drugoga, za jarana moga.
Nemoj draga, ubiću jarana
Pa ćeš ostat' udovica mlada...
Kad momak otpjeva ovu pjesmu, djevojka, bojeći se da se ne ubije, ponovo otvori vrata i povede razgovor. Sav srećan što ga nije ostavila, momak opali iz puške i onda, veseo, zapjeva:
Jesam li ti kaz'o,
moja mila mazo!..."
Autor navodi da je poznato da Ajvatovicu vrlo dobro iskoriste djevojke i udovice, koje se brzo udaju, jer ih mladi hodočasnici pri povratku kućama na brzu ruku isprose, ili kradom otmu, "kako se to u ovim krajevima još uvijek dešava".
"Naročito veliko veselje bilo je u Donjem Vakufu. Tamo već treći dan svira zurla, udara šargija
i trešte harmonike. Donji Vakuf već treću noć ne spava. To je jednom u godini kad se sastanu
momci i djevojke", navodi se na kraju teksta iz 1934. godine.
Ukoliko vam se dopadaju priče iz stare štampe, zapratite "Priče iz naftalina" i na facebooku! (LINK)
