Za vrijeme rata na našim prostorima hiljade djece iz Republike Srpske, Srbije i drugih krajeva boravilo je u Grčkoj gdje su bili smješteni u porodicama koje su im pružile utočište i toplinu. Veze koje su tada uspostavljene još traju. Ovo je fragmet priče o njima.
U zimu 1995. godine među djecom koja su stigla u Agrinio, najveći grad grčke oblasti Etolija-Akarnanija u zapadnom dijelu zemlje, bio je Milko Živak, Konjičanin sa privremenom izbjegličkom adresom na Boračkom jezeru gdje su se mnoge srpske porodice sklonile iz Konjica spasavajući živote.
U svoj dom u februaru te godine, Milka, tada učenika 4. razreda osnovne škole, primila je porodica Milonas i odmah mu dala do znanja da će u narednih šest mjeseci, kako sam kaže, biti njihovo "treće dijete."
"Tog januara stigao sam u za mene do tad nepoznatu zemlju i ostao šest mjeseci kod porodice Milonas. Trebalo mi je nekih mjesec dana da se prilagodim i koliko-toliko savladam jezik, ali njihova briga je pomogla da se brzo snađem. Sve što su njihova djeca imala, imao sam i ja, od hrane i odjeće do novca. Pazili su da se ne osjećam izdvojeno na bilo koji način," prisjeća se Živak svog prvog od nekoliko boravaka u Grčkoj.
Uskoro će se uvjeriti da je cijela Grčka država baš kao ta porodica. Uz pomoć različitih organizacija djeca iz Republike Srpske - njih 25 - te 1995. godine prvi put su proputovali mediteransku zemlju i nagledali se njenih čuda, a usput su pohađali i školu.
"Grci su nas pazili kao malo vode na dlanu i svakog vikenda smo išli negdje. Vodili su nas, ne samo u u Atinu, već smo posjetili praktično sve što u Grčkoj uopšte treba da se posjeti. Sjećam se, imao sam osjećaj da je cijeli grad Agrinio, koji ima 100.000 stanovnika, bio 'podređen nama.' Ništa nije moglo da da prođe bez nas. Išli smo na sve koncerte, sve festivale, parade i praznike i uvijek su pazili da budemo u prvom redu."
Jedan detalj je posebno simboličan. Djeca iz Republike Srpske su tokom boravka u Grčkoj pohađala osnovnu školu u Agriniju. Svakog dana prije početka nastave i ulaska đaka u učionice intonirana je grčka, a odmah zatim tadašnja himna Republike Srpske, a danas himna Srbije, "Bože pravde." Tek tada je ''zvonilo'' za prvi čas.
Milko Živak, koji danas živi u Višegradu, nakon te 1995. godine na jug je putovao još nekoliko puta, na poziv njegove druge porodice i samoinicijativno. S Milonasima se čuje redovno.
''Čujemo se često, ne samo za praznike. Grčka nam je pomagala i poslije rata na razne načine."
Ne previše daleko od Agrinija u sjevernom dijelu Peloponeza nalazi se primorski i treći po veličini grčki grad Patra gdje je svoju drugu porodicu stekao Zoran Pajčin, kojeg je rat iz Livna odveo u Prijedor, a život, obrazovanje i posao u Banjaluku. U sazvježđu svih tih gradova Patra zauzima posebno mjesto.
"Prvi put sam u Grčku otišao 1995. godine i tamo me je primila porodica Kacakulis u Patri. Kaže se da u svakoj nesreći postoji nešto dobro, a tako je bilo i u mom slučaju. U ratu sam izgubio oca, ali i stekao još jednu porodicu u Grčkoj. "
Isto kao Milko, Zoran je bez rezervi odmah prihvaćen kao član porodice. U pravoslavnoj Grčkoj je i kršten.
''Prihvatili su me kao sam njihovo dijete i za Božić sam sjedio i sjedim na pročelju stola uz Vagelisa, čovjeka čije grčko ime sam uzeo kada sam kršten u crkvi Agija Sofija u Patri. Pomoć nisam dobio samo ja, nego i moje sestre koje su takođe išle kod iste porodice, a i mojoj majici su slali novac da bi nas mogla spremiti za školu, ili za neke druge potrebe," priča Pajčin.
Sa porodicom iz Grčke gaji veze koje se mogu nazvati rodbinskim i da nije bilo ove situacije sa korona virusom, kaže, "već bi kovao plan kako će godišnji odmor provesti u Patri."
Predstavništvo RS u Grčkoj u akciji: Da se na zaborave nevidljivi heroji
Predstavništvo Repubike Srpske u Grčkoj odlučilo je da učini nešto kako ove priče ne bi pale u zaborav. Uz srdačnu pomoć jednog od najpoznatijig grčkih glumaca Janisa Servetasa, predstavništvo je pozvalo sve, kako navode, "nevidljive heroje Grčke" koji su ugostili srpsku djecu tokom rata, da ih kontaktiraju kako bi sva darežljivost i nesebična pomoć Grčke pružena srpskom narodu bila trajno memorisana.
/Video je realizovan uz podršku Ministarstva za evropske integracije i međunarodnu saradnju Republike Srpske/
Jelena Jovanović, šef Predstavništva Republike Srpske u Grčkoj kaže za Mondo da pomoć koju su Grci Republici Srpskoj pružili tokom rata nije do sada propisno zabilježena, a postoji opasnost da se zaboravi.
"Želimo da napravimo jednu priču koja će pomoći da se zapamti grčka pomoć. Projekat je nazvan 'Nevidljvi heroji Grčke'. Cilj je da nam se ljudi jave, da vidimo ko od njih želi da ispriča priču, podijeli priče, fotografije ili dokumenta. Mi bismo to u drugoj fazi, ovjekoviječili jednom knjigom ili dokumentarnim filmom. Prva faza je da pronađemo što više tih porodica. Na taj način hoćemo da probudimo veze i kažemo veliko hvala grčkom narodu što nam je pomogao."
Jovanovićeva kaže da ne postoji egzaktni podaci koliko djece iz Srpske i Srbije je išlo u Grčku tokom ratnih zbivanja. U organizaciji je učestvovao Crveni krst, a dosta je pomagala grčka crkva i naša sveštena lica i episkopi.
"Oni imaju dio podataka, a dio podataka ima i Crveni krst. Tačan broj ne postoji. Po našim saznanjima iz Republike Srpske je najmanje 2.500 djece boravilo u grčkim porodicama, a taj broj je vjerovatno dosta veći. Na osnovu reakcija Grka i Srba tokom prvog dana kada smo objavili ovu akciju već vidimo da postoji veći broj porodica nego što smo mislili."
Po podacima na sajtu Crvenog krsta Srbije, koji je od od 1993. do 2011. godine u saradnji sa grčkim Crvenim krstom organizovao boravak djece u grčkim porodicama, ovim programom je tokom 18 godina bilo obuhvaćeno preko 18.000 djece iz Srbije, Republike Srpske, Crne Gore i Republike Srpske Krajine. "Programom oporavaka bila su obuhvaćena djeca koja su u ratu izgubila roditenje, djeca izbjeglice, djeca smještena u hraniteljske porodice, djeca nestali i kidnapovanih na Kosovu i Metohiji i djeca iz socijalno ugroženih porodica izrasta do 8 do 16 godina,'' piše na sajtu Crvenog krsta.
Dvojica naših sagovornika sa početka priče podržavaju akciju Predstavništva Srpske sa sjedištem u Solunu i slažu se da je to najmanje što se može uraditi kako bi se Srpska odužila prijateljskoj Grčkoj.
"Nažalost, nismo bogata zemlja i materijalno ne možemo pomoći Grcima, kao sto su to oni učinili za nas. Ali, možemo barem iskazati zahvalnost za sve on sto je grčki narod učinio za brojnu djecu i porodice u Republici Srpskoj. Mislim da bi se u moglo razmisliti o tome da se u znak zahvalnosti grčkom narodu podigne spomenik," rekao je Zoran Pajčin.
Milko Živak se slaže da je vrijeme da se Grčkoj uputi zahvalnost, ne samo od strane ljudi koji su boravili tamo: "Sada je red da to zvanično učini naša država."
U Predstavništvu RS iz Soluna otvoren je poziv: "Podijelite svoju priču sa nama, pomozite nam da ove priče ostanu zapisane, tako da ih niko nikada ne zaboravi!"
(Nastaviće se)