Grad Prijedor ostao je bez Sigurne kuće koja je u protekle četiri godine bila utočište za žrtve porodičnog nasilja.
"Sigurna kuća u Prijedoru je zatvorena jer od samog početka nemamo saradnju sa ovdašnjim Centrom za socijalni rad. Nije bilo nikakve koristi od razgovora sa rukovodstvom ovog centra i pokušaja da se prekinu blokade i opstrukcije", izjavila je voditelj projekta Sigurne kuće u Prijedoru Nada Ševo.
Ona je pojasnila da nijedna žrtva ne može biti smještena u Sigurnu kuću bez rješenja koje izdaje Centar za socijalni rad, a za posljednjih godinu i po dana prijedorski centar izdao je samo jedno takvo rješenje, iako je u ovoj godini bilo 89 prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja.
"Pitamo se kako je moguće da od tolikog broja slučajeva baš nijedan nije zbrinut u Sigurnoj kući. Zašto nam žrtve nasilja u Sigurnu kuću šalju i zdravstvene ustanove i policija, ali ne i Centar za socijalni rad?", navela je Ševo.
Ona je zapitala kako je moguće da je Sigurna kuća zbrinjavala žrtve iz susjednih opština prijedorske regije, čak i iz Šekovića, a ne iz ovog grada.
Ševo je istakla da se pismenim putem u 11 navrata obraćala Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, tražeći pomoć u rješavanju problema sigurne kuće u Prijedoru.Međutim, kakonavodi, nije dobila odgovor ni na jedan od tih dopisa, kao ni na onaj od 8. oktobra u kojem obavještava Ministarstvo da se Sigurna kuća zatvara.
"Zakon je predvidio da u finansiranju sigurnih kuća resorno ministarstvo učestvuje sa 70 odsto, a lokalna zajednica sa 15 odsto. Iznos sa republičkog nivoa nije bio dovoljan, a od lokalne zajednice nikada nismo dobili ništa", rekla je Ševo.
Ona navodi da Sigurna kuća u Prijedoru duguje radnicima, državi i dobavljačima 58.000 KM.
Prema njenim riječima, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske ove godine za prijedorsku Sigurnu kuću izdvojilo je 10.000 KM, a za onu u Modriči 70.000 KM.
"Finansiranje sigurnih kuća po broju žrtava nije dobro rješenje jer su veliki troškovi da se samo ispune uslovi iz Pravilnika o načinu i mjestu zbrinjavanja žrtava nasilja", rekla je Ševo.
Ovi uslovi, između ostalog, podrazumijevaju propisno obezbijeđen objekat sa prijemnom prostorijom, zapošljavanje diplomiranog psihologa, diplomiranog socijalnog radnika, diplomiranog pravnika i medicinske sestre, organizovanje dežurstava.
Ševo kaže da ispunjavanje svih ovih uslova mnogo košta i bez ijednog štićenika u kući.
Sigurna kuća u Prijedoru otvorena je 2008. godine i do zatvaranja je zbrinula 40-ak žrtava nasilja. Sa policijom, Centrom za mentalno zdravlje, Domom zdravlja Prijedor i ovdašnjim CSR imala je potpisan protokol o saradnji.
Sigurnu kuću u Prijedoru obezbjeđivala je privatna firma "Sekjuriti", ali ni "panik dugme", na čije aktiviranje radnici "Sekjuritija" dolaze u roku od četiri minute, nekada nije bilo dovoljno.
"Imali smo slučaj kad smo morali fizički obezbjeđivati žrtvu tako što je radnik `Sekjuritija` 24 sata bio uz našu štićenicu. To proizvodi dodatni trošak od šest KM po času, ali se opština iz koje je bila žrtva oglušila o naše zahtjeve da sufinansira taj trošak", naglasila je Ševo.
Prema njenim riječima, zakonom je predviđeno da žrtva u Sigurnoj kući može ostati do tri mjeseca, a samo u izuzetnim slučajevima i duže.
Iz Centra za socijalni rad Prijedor Srni je rečeno da je od 89 slučajeva prijavljenih u prvih devet mjeseci ove godine 40-ak žena ili majki sa djecom bilo smješteno u prihvatnu stanicu, koja se nalazi u zgradi ovog centra.
"Smatramo da je Sigurna kuća potrebna ovom gradu, ali mi ne možemo nikoga natjerati da ide u nju. Naša je obaveza da svakoj žrtvi ponudimo i prihvatnu stanicu i Sigurnu kuću, ali se žrtve najčešće smjeste kod porodice ili rodbine, a i one koje se smjeste u našu prihvatnu stanicu obično tu provedu samo jedan dan", rečeno je Srni u CSR Prijedor.
U CSR Prijedor nemaju podatak da li je i koliko žrtava nasilja iz ove ustanove upućeno u Sigurnu kuću jer su nadležni službenici i direktor službeno odustni.
(Srna)
