"Smijao sam se beskućnicima na Terazijama, a sada sam jedan od njih..."

Za ovog gospodina niko ne bi pomislio da svaku noć spava u ulazima zgrada ili na klupama u parkovima.

"Tri i po godine živim na ulici, po ulazima, snalazim se čak i na klupama u parku kada je toplo vrijeme. Beskućnik sam, nimalo mi nije lako", istakao je on u jednom intervju i otkrio kako je živeti na ulicama Beograda.

"Na ulicama mog rodnog grada život je zanimljiv, ali sa druge strane, zna da bude i turoban naročito kada ste praznog džepa, pa se desi da i dva-tri dana ne jedem ništa. Bilo mi je dobro do decembra mjeseca 2017, do tada, apsolutno mi je sve išlo kao po loju. Sjećam se od djetinjstva, sve sam imao. Tetka mi je jednom donijela dva kofera garderobe. Lijepe stvari mnogo, možda su me tada i zarazili da volim garderobu", prisjeća se Nikola.

Međutim, sada je sve potpuno drugačije. Uprkos svemu, Nikola od dobrog odijevanja ne odustaje, zbog čega retko ko može da nasluti njegov sadašnji način života.

"To je jedino što mi je ostalo, telefon, garderoba, tri-četiri sakoa, košulje, pantalone neke. Ko još nosi na 30 stepeni zimske cipele - jedino njih imam, moram da skupim da kupim neke sandale, nešto lagano. Otprilike bi mi sve stvari stale u jedan kofer", kaže on i dodaje:

"Ja uglavnom moje stvari držim na hemijskim čišćenjima, u dvije radnje sam zamolio da mi oni drže to, pa ja kad sam pri novcu odem, pokupim košulju ili sako", kaže Vranić.

Umjetničku karijeru započeo je prije 30 godina, a nakon porodične tragedije ostao je sam, prodao stan, novac potrošio i ostao bez posla.

"Balet! Mogao sam da živim od toga, solidna su bila i primanja kada su premijere, išli smo i na gostovanja. Zagreb, Sarajevo, dnevnice dobijete. Što kažu u onoj pjesmi 'naše mame, naše tate parama nas zasipaju', e, tako sam ja živio bez pretjerivanja i ništa mi nije falilo. Sada slabije igram, ali kada se desi neki performans - da. Probao sam na ulici neku pantomimu, pa su me onda ovi sklonili sa ulice. Mora sve da se promijeni, ništa ne traje vječno", rekao je on za "Prvu" televiziju.

Otkrio je da trenutno nema nikakva primanja, a da živi od milostinje ljudi koji mu daju novac kada ispruži beretku ili nakon što malo popričaju s njim i otkriju njegovu životnu priču. Njegov život pun kontrasta poslužio je kao inspiracija reditelju Jugoslavu Nikoliću da napravi film o njemu - "Beskućnik Dendi".

U ovom dokumentarcu, Nikola Vranić je otkrio da je razmišljao o tome da digne ruku na sebe.

"Imao sam ja period kada sam imao kosu, zapuštenu bradu, stvarno sam izgledao kao oni najgori beskućnici koji ne da su dekadu na ulici, nego kao da su od rođenja. Tako sam izgledao dok se jedno jutro nisam smučio sam sebi i sa ulice - prva berbernica", prisjeća se.

Nakon berbernice zaputio se u pozorište, koje često posjećuje kada ga osoblje pusti da prisustvuje predstavi ili kupi kartu od prosjačenja. Zahvalan je prijateljima koji mu nađu poslove ili mu daju koji dinar.

"Ulica nosi sve i svašta, na ulici i učite mnogo toga, ali bih volio da se sklonim sa nje. Svuda sam ja spavao, prije sam se smijao onim prolazima na Terazijama, kad vidim te beskućnike kao što sam ja sada. Čak sam se i gadio što moram da prođem pored njih, osjećaju se i mislim 'samo ovo nikad da mi se ne desi', a onda sam se ja našao u tome. Onda sam spavao u parku, pa u nekom ulazu", priča Vranić.

Dodaje kako je tokom vremena provedenog na ulici doživeo više prijatnih trenutaka.

"Više je bilo prijatnih trenutaka od kad sam na ulici, nego neprijatnih. Najdraže mi je kada neko zastane, pa 'ajde što mi da nešto finansijski, nego zastane pa popriča sa mnom, meni puno srce! Sjećam se jednog dječaka, došao je i gleda li gleda u mene i mama mu kaže: 'Nemoj tako da gledaš, nepristojno je', a on kaže: 'Čiko, jel smijem da te povučem za bradu', a ja sam tad imao dugu bradu i on me povuče i kaže: 'Što si ti tužan?'", prisjeća se Nikola.

Zahvaljujući prijateljima, do 19. juna ima smještaj, a poslije toga je opet na ulici.

(Mondo)