Sjećanja na bombardovanje SRJ - Vaše priče

Danas objavljujemo samo dio njih.

Među komentarima je bilo prepričanih potresnih životnih priča, ali i raznih tragikomičnih situacija koje su vam ostale u sjećanju. Kroz većinu provejavalo je podsjećanje na specifično zajedništvo i slogu među ljudima koje su tih dana vladale.

Sjetili ste se "šizele" i "smirele", "windows 99"- traka koje su lijepljene po prozorima, dosta vas se sjeća šta je tačno jelo u trenutku prvog napada, znate i koje pjesme su emitovane na radiju, koje serije na televiziji...

Sjetili ste se i straha, ali i raznih ljubavi koje su vam se tada dogodile, a neki bijesa zbog nepravde i nesreće koja je zadesila njihove porodice i prijatelje.

Hvala vam zbog toga.

Komentare koje smo izdvojili prenosimo u cjelini. Ostale pročitajte na ovoj adresi.



APSOLVENT, BATAJNICA

Bio sam treći razred osnovne škole, živio u Batajnici. Sjećam se da sam se probudio u skloništu i vidio da mi mama stavlja nekakvu gazu na usta, pogodili su Galeniku. Sjećam se kako se treslo sve kad su gađali vojni aerodrom. Sjećam se da sam svako veče sanjao bombu kako ulijeće kroz prozor, jer je tada tako poginula trogodišnja sestra mog druga iz vrtića, Milica Rakić.

IZBJEGLICA, PRIŠTINA

Padaju bombe na kasarnu u Prištini! Pucaju stakla na objektu u kome sam radila...Sljedeća...pada na Jugopetrol...kulja dim. Moja djeca u obdaništu, ja moram da radim. Upad Šiptara u objekat. Bježanje uz prijetnju. Puščana cijev u ustima mog kolege. Plač moje djece - "gori školica". Pogibija mog druga,  supruga moje koleginice...rađanje njegovog sina koji ne zna oca! Kidnapovanje mog druga i komšije Dragana. Plač njegove supruge, mala djeca u čudu, nema tate...Ni danas se ne zna šta je sa njim bilo. Pogibija mog sestrića, momka od 19 godina! Pogibija kućnog prijatelja u bombardovanju zgrade MUP-a.. Gori kuća..dedovina, očevina, a trebalo je da je moj sin naslijedi...Bježanje bez igde ičega sa troje male djece...Ostala sestra jedina i pakao od 10 dana da li je živa? Gdje je? Mnogo tuge i jada! Sada plačem...sjećanja su toliko svježa kao da je juče bilo! A onda uranijum..majka u mukama ispusti dušu...brat još u većim.. Ali, idem dalje. Zaključam tugu u kutku svoje duše i živim, živim za moja tri anđela, za mog unuka.. Veliko zlo su učinili i nadam se da će ih kazna stići! MI NE SMIJEMO DA ZABORAVIMO!

NENAD, MJESTO NEPOZNATO

Šta smo mi kao djeca znali, po desetak godina smo imali... Igrali se po cijeli dan na selu, družili se... A onda su bombardovali moje selo, ubili moje sestre... i onda sam odrastao.....



BOJANA, NOVI SAD

...12-ta mi biješe godina, bezbrižno djetinjstvo, škola, graja, smijeh..a onda - prekid časova..Roditelji u strahu kupe djecu ispred škole. Donekle svjesna, dolazim kući i pričam tati i mlađoj sestri da neće biti rata, da nas to samo plaše.. A onda u 20.01 tlo pod nogama nestaje..trese se zgrada, mlađu sestru od osam godina grabim i trčim sa četvrtog sprata u podrum... U šoku, te noći nisam spavala...Sutradan i narednih nedjelja, odvijalo se sve donekle "normalno"- igrali smo se napolju, družili, smijali..A onda, 6. maja, nakon dva dana mira i bez bombi u Novom Sadu, mi djeca hoćemo kad bake i deke malo na Detelinaru, brat i sestra od tetke i ja odlazimo kod njih, da budemo sa njima i školskim drugarima..Sunce sija, dan prelijep,puna ulica djece..a onda sirena, koja probija u kosti, u glavu..Ulica postaje prazna.  Trčanje u zgrade, ulaze, sklonište..ali kasno, na ulasku u zgradu samo prasak, detonacija, zemlja, sve crno..Bomba je pala na 200 metara, na kraj ulice, zgrada i ulazi zatrpani zemljom..krater ogroman..Ja sam u tom momentu bila u šoku, deda je nekako uspio da me zgrabi i nadvije se nadamnom da me zemlja i detonacija ne oduvaju. Narednih nedelja sam imala košmare, ćutala sam..od tada mi grmljavina ujteruje strah u kosti.. Danas mi je 27 godina i bojim se...

PEKAR 44, NOVI BEOGRAD

Živio sam na Novom Beogradu u bloku 44 i imao 26 godina. Pored svega što se dešavalo meni se desilo ono najljepše - u podrumu sam upoznao sadašnju suprugu vjenčali smo se 2004. godine. I imamo dvoje djece -  eto to je moja srećna priča.

VATA, MJESTO U METOHIJI

Metohija, smrdljivi podrum poslovne zgrade, mi trčimo prema njemu, ko stigne grabi djecu da ugura unutra, da stane nas koliko može, pa će onda odrasli, ja imam 10 godina i vrištim jer ne znam gdje su moji, a terorista stao pored nas, smije mi se i viče:"Republjike, republjike", predviđa mi smrt i psuje sjeme srpsko.



PAPRIKAR, LESKOVAC

Po prvoj strahovitoj eksploziji pogođenog magacina punog ekploziva u kasarni D. Sinkovce -nijedan crijep na krovovima, iz futera izbijeni prozori i vrata, po svakodnevnom daljem bombardovanju iste. Po ispraćanju drugova, komšija, rođaka na Kosmet, po iščekivanju ratnog pozivara, po sahrani dva poginula druga, po dolasku poziva, po odlasku u Prizren, pa na Paštrik, po svakodnevnoj borbi sa Šiptarima i njihovim plaćenicima Hrvatima, po preživljavanju zasjede, po pogibiji aktivnog vojnika Mađara Bala, po neumivanju 52 dana, po spavanju u rovu, po žuljanju pancira, jedenju bajatog hleba i paštete iz 60 i neke, po cigaretama Božur. Po ispucaloj koži, po gubitku 20 kilograma. Po povratku iz rata i desetominutnom suznom zagrljaju sa majkom...

STEFAN90, PANČEVO

Nešto prije osam časova, Pančevo. Sjedim za stolom, čitam lektiru "Čardak ni na nebu ni na zemlji". U jednom trenutku oglašava se sirena. Majaka šalje mene i brata (devet i šest godina), ka skloništu u blizini zgrade. A niz stepenište, stampedo. U paničnom strahu, narod nije registrovao da smo djeca, pa smo se nekako u onoj bujici skotrljali do prizemlja. I onda prizor koji ću vječno pamtiti. Inače, sistem za radarsko osmatranje koji je bio stacioniran na tri kilometra od stana u kom sam živio, je prema mom saznanju drugi cilj koji je pogođen poslije aerodroma na Batajnici. Čuo se neki zvižduk, sve jači i jači, a zatim tomahavk koji je letio na nekih 50 metara od zemlje obasja čitavo nebo. To ljubičasto nebo i zvuk rakete ću pamtiti večno. Udar, snažan potres, neki izgubiše ravnotežu pa padoše. Ta prva noć je bila jako teška za stanovnike Pančeva, jer je bilo pet-šest udara koliko se ja sjećam, sve do zore. Drugi momenat je bilo prokleto iščekivanje da udare po rafineriji. Znali smo da NATO psi gube strpljenje i da je neminovno, da će udariti po hemijskom postrojenju. Automobil napakovan, ćebad, hrana, plan da se napusti grad. Sačekalo nas je i to jedne večeri. E tu paniku rijetko ko doživi. Hemijska opasnost! Sjećam se gustog crnog dima i bježanja ka severu, zagušenih ulica, i ljudi iz nekog vojvođanskog sela koji su nas primili u svoju kuću na par dana. Tih dana smo bili dobri ljudi. U posebnom sjećanju mi je ostala ikona Bogorodice u podrumu, koja je bila na najuočljivijem mjestu i pored koje bi zastajali i onako u sebi, tiho se pomolili. Eto, ovo su moja sjećanja na to doba i to samo jedan mali dio.

ZOLJA86, BEOGRAD

Prvo bomardovanje doživio sam u Bosni '95. Mama je mene, koji sam imao devet godina, i brata odvela u komšijski podrum, pun memle i vlage. Moj dvije godine mlađi brat je imao bronhitis i nije mogao da diše u tom podrumu, komšije su se bojale da će njegovo kašljanje odati naš položaj (?!?), pa smo se vratili u našu kuću, bacili jorgan preko stola i ispod njega dočekali prestanak vazdušne opasnosti. 24.03.1999. pamtim po panici komšija u beogradskom naselju Kaluđerica, jer su ljudi skidali satelitske antene sa svojih krovova, da neprijatelj ne pomisli da su to vojni radari. Gazda kuće u kojoj smo stanovali nas je molio da siđemo sa njegovom porodicom u podrum, ali, zbog bratovog bronhitisa, mi smo ostali u potkrovlju. Poslije par dana, svi su napustili podrume i vratili se "normalnom" životu. Poslije nekog vremena, oguglali smo i na sirene. Na TV Politici su tada puštali novije filmove. Tata, brat i ja smo bili u posjeti rođacima, i ja sam požurivao oca da idemo kući, jer to veče emituju film "Taksi". Čim smo krenuli kući, čule su se sirene. Na pola puta do kuće seli smo na livadu, gledali "lajt šou" koji nam je priredio PVO i navijali. Mi, djeca, smo ovaj, iznenadni, najveći raspust u našem školovanju, koristili da igramo fudbal, žmurke, rata, basket... Kada su granatirali EPS u obližnjim Leštanama, mi smo igrali fudbal, sjećam se da sam pao na zemlju od detonacije i da smo u punom trku zbrisali kući. Tad smo shvatili da ovo nije raspust, već, na žalost, RAT! Kad su bombardovali Avalu, probudila me detonacija, sanjao sam da su bombardovali komšijinu garažu u kojoj smo se često krili igrajući žmurke. Srećom, bio sam dijete, pa bombardovanje pamtim po igri, ali mislim da će posljedice tog bombardovanja po moju generaciju tek da dođu na vidjelo...



ALEKS, MJESTO NEPOZNATO

Imala sam 25 godina i tog dana sam diplomirala na Ekonomskom fakultetu. Planirala sam žurku za to veče, a onda su pale prve bombe. Jedan veliki san se raspršio.

INA, LEŠTANE

Imala sam 12 godina kad je bilo bombardovanje. Živim blizu Bubanj Potoka u Leštanima. Gađali su vojsku to jest kasarnu i avalski toranj, prozori su nam popucali. Od tog stresa počela sam da mucam, vremenom sam to ispravila. Mada kad se iznerviram počnem da mucam tako da su posljedice donekle ostale.

BRANISLAV BLAGOJEVIC , OFICIR, MJESTO NEPOZNATO

33 godine sam imao tada. Komandant interventne jedinice na Pastriku i Planeji, 14 dana odbijali smo kopnene napade koji su kretali iz grada Kuksa u Albaniji. Iz okupiranog Prizrena spasio sam dvije djevojčice Aleksnadru i Brankicu. Jedna je bila beba od šest mjeseci, a druga je imala dvije godine. Probio sam se kroz masu od preko 600 UČK terorista. 549. motorizovana jedinica je odlikovana ordenom Narodnog heroja. Pamtiću dobro, život sam dao za državu, a dobio poniženje. Mi borci nemamo nikava prava. Ovakvu bruku i poniženje teško da smo mogli doživjeti u zarobljeništvu. Mnogi veterani žale što nisu poginuli. Tako nam vraća država. Hvala vam, rođeni moji.

MILJA, MJESTO NEPOZNATO

I danas osjećam posljedice bombardovanja... Kad god bi pukla bomba ja momentalno zaspim...Imala sam osam godina... I sada kada se mnogo uplašim, jednostavno zaspim :)

ZVONČICA, VARVARIN

30. maj 1999. Miran gradić Varvarin na obali rijeke Morave. Praznični dan, sunčan, topao, slava grada Sveta Trojica. Skupili se ljudi iz cijele opštine jer je ujedno bio i pijačni dan. Niko nije slutio da će se na samo par metara od pijace dogoditi najveća tragedija ovog gradića. Oko podneva samo su zatutnjali projektili. Živjela sam na četrvom spratu i činilo mi se da su isti proletjeli pored mog prozora. Cijela zgrada se zatresla, čula se vika. Majka je najbrže reagovala, povukla oca i mene i uputila nas u sklonište. U hodniku komšije izgubljene, skamenjene, zbunjene. Niko nije mogao da vjeruje da se to dogadja malom gradu. Poslije desetak minuta, ponovo su poletjeli projektili (avion je napravio krug i ponovo ispalio projektile) i to u ljude koji su pritrčali da pomognu ranjenima koji su bili pokošeni prilikom prvog napada. Poslije pola sata, prolomio se jauk. Komšinica, tinejdžerka, saznala je da joj je drugarica koja je imala samo petnaest godina poginula...Na sredini mosta su je zatekle bombe... Deset života je nestalo za deset minuta. Bilo je mučno slušati priče kako su se žrtve nesvjesno opraštale od svojih najbližih, kao da su znale da im se uskoro bliži kraj.. Ja sam tada imala 13. godina i sjećam se da sam stalo zapitkivala majku:"Mama, kako spava ta osoba koja je bacila bombe? Kad je vidjela ljude na mostu, vozila, ljude oko mosta, kad je znala da će neko ranjenicima pritrčati u pomoć?"...Odgovor nikad nisam dobila...

(MONDO)