Mira Marković: Neću u Srbiju!

Kako navodi ovaj beogradski dnevnik, Mira Marković se nalazi na nepoznatoj lokaciji u prijestonici Rusije, a u pripovjesti govori o svemu što je tišti i raduje, o svom izbjegličkom životu u Rusiji, porodici, političkoj situaciji u Srbiji...

Nedostaje mi Marija
"Ne razmišljam o povratku u Srbiju. Sve manje sam u stanju da razmišljam o ljudima, pojavama i događajima do kojih mi je stalo. Svaku misao o nekome tamo koga volim ostavljam za sutra. A to sutra ne stiže. A šta mi nedostaje? Nedostaje mi moja zemlja i moj život u njoj. Moja Marija."

Muke sa kičmom
"Pišem. U veoma neudobnom položaju, na koljenima, i zato stalno imam probleme s kičmom. Ne umijem da pišem za pisaćim stolom, iako sam prije nekoliko godina jedan dobila. Doduše, nikad nisam ni pisala za stolom. Čitam više knjiga odjednom i jedva čekam Marka da razgovaram o njima. On takođe čita mnogo, selektivno i organizovano, govori tri jezika. Rekla bih da razumije još jedan."

Vijesti gledam sama
"Pratim sve vijesti. Prvi put u životu imam vremena za to. Ali, nemam uvijek sagovornika za razgovore o onome što sam vidjela. Većinu vijesti gledam sama. "

Nadam se pozivu
"Ne volim da šetam, možda malo kada imam s kim, ali sama šetam kad procjenim da moram i onda se nadam da će me neko pozvati telefonom da mi skrati vrijeme dok hodam... Mnogo vremena provodim van kuće, u gradu. Grad sam upoznala i zavoljela i veoma personalizovala. Kad s nekim idem kroz grad, sklona sam da kažem: "Ovdje sam ručala sa V., ovdje sam kupila bijele sandale, ovdje sam slušala muziku s vergla, ovdje sam pokisla..."

Hladno februarsko jutro
"Nisam naučila da spremam hranu. Nikada nisam uspostavila link s ambijentom kuhinje. Moja kuhinja je veoma lijepa, savršeno čista i apsolutno prazna. S posuđem kao ukrasom, s narukvicama na stolu, s romantičnom tašnom na stolici. S muzikom preglasnom kada sam sama i manje glasnom kad neko dođe. Takvu sam ostavila u našoj kući u Tolstojevoj, a u Požarevcu je i sad takva. Ovde su moju laku opsesivnost enterijerom ograničile neke prepreke koje ne mogu ili ne umijem da otklonim. Kad bih uspjela, možda bi dan trajao kraće, možda bi ličio na sliku koju sam ostavila za sobom jednog hladnog februarskog jutra prije sedam godina. Na sliku koja ispunjava svaki moj sat ovdje u kojem sam budna."

Zbog čega se kajem?
"Ne bih baš rekla da se kajem, ali sebi prebacujem mnogo stvari. Prebacujem sebi zato što sam vjerovala ljudima uopšte. Prebacujem sebi zato što sam vjerovala da su ljevičari hrabri, pošteni i solidarni ljudi. Zato što sam mislila da su ljudi zahvalna bića. Zato što sam, kao što mi je nekada govorio Ljubiša Ristić, vjerovala suzama. Zato što sam mislila da je društveno važnije od ličnog i zato što sam to primjenila u svom životu. Zato što sam djecu vaspitavala da budu solidarna sa svačijom patnjom i da ne zamjeraju drugima kad im tu solidarnost ne uzvrate. Zato što nisam sumnjala da me ljudi lažu, zato što sam potcjenila ulogu ličnog interesa u političkom izboru i političkom ponašanju, zato što sam bila sklona da zanemarim upozorenja da su neki "kadrovi" koristoljubivi, spletkaroši, slabići, a i nedovoljno pametni.

Ozbiljan i odgovoran rad vremenom će korigovati njihove slabosti, a zatim, radeći tako, postaće i pametniji... Tako sam se nadala. Tipična slovenska naivnost iz nekih ruskih romana 19. vijeka. Prebacujem sebi što nisam sjedila u kući i pisala umesto da po Jugoslaviji polumrtva od umora širim bratstvo i jedinstvo, a po svijetu kosmopolitizam. Da li sam iz ovoga izvukla odgovarajuće pouke? Izgleda da nisam. Pretpostavljam da bih sve ponovila. S malim izuzecima, gotovo zanemarljivim."

Marko je ljepši nego prije
"S Marijom razgovaram telefonom često i dugo svakog dana. Po slikama koje dobijam od nje vidim da je i dalje veoma lijepa. Lijepa se rodila i lijepa će biti čitavog života. Marka čujem i viđam. On se, naravno, promijenio. Bio je veoma mlad kada je otišao iz zemlje. Prošlo je deset godina. On je sada mnogo ozbiljniji čovjek i veoma lijep, takođe. Mnogo ljepši nego prije."

Pjesma koja rađa bol
"Muziku slušam neprekidno. Donedavno sam slušala samo rusku. Njihova nacionalna muzika mi se uvijek dopadala, a savremena je savremena na lijep način. Nema u njoj evroatlantske racionalnosti, raskošno je raspjevana i često, naravno, tužna. Ta je muzika za mene bezbolna. Ono što dugo nisam mogla, to je da slušam našu muziku, bar onu koju sam tamo voljela i slušala. Nedavno sam dobila nekoliko diskova iz Beograda. Lijepo je sve, naravno, ali sam danima slušala samo jedan disk i na njemu samo jednu pjesmu. Mislila sam da ću se razboljeti od te pjesme. Mislila sam da bi trebalo da je izgubim. Ali, nemam gdje."

Od čega živim
"Od izdavanja kuće u Tolstojevoj ulici. Već mjesecima nije izdata. "

Umorna sam od SPS, to više nije ista partija
"Što se kontakta sa SPS-om tiče, razumijem zašto me to pitate. Svako bi me to pitao. Umorna sam od neodgovaranja na to pitanje, a program SPS-a ne znam.  Nisam upoznata ni sa drugim dokumentima partije. Ali, po svemu, partija se promijenila u odnosu na ono što je bila u prethodnoj deceniji. To je bilo voljom rukovodstva, mišljenje članstva ne znam.

Tim promjenama, partija se veoma približila socijalističkim i drugim ljevičarskim partijama u Evropi koje od druge polovine 20. vijeka lutaju za svojim identitetom i istovremeno su vrlo kooperativne s građanskim društvom. Kriza ljevice u teorijskom i političkom smislu je već dugo prisutna i u Evropi i u svijetu. Iz te posustale, umorne ljevice neće se rađati novi bolji svijet za koji se ljevica opredijelila prije dva vijeka, kada se pojavila na istorijskoj sceni.

Taj svijet zavisi od uslova u kojima može da se formira jedna nova avangardna ljevičarska teorija, zasnovana na iskustvima dosadašnjeg ljevičarskog i dosadašnjeg građanskog života, misao čija će primjena moći da mijenja svet u pravcu ne samo materijalnog, tehničkog, kulturnog već i humanog života u interesu svih.

Više ne govorim u interesu "većine". Dugo su se ljevičari zalagali za to da većina živi bolje, za koncept sreće većine koja će vremenom biti sve veća. Tako sam govorila i ja. Svi smo vjerovali u to kao nužan, postepen put u budućnost. Ali, većina je sporo rasla. Svijetom je neprekidno vladala i bolje živela manjina. I ne vidim, ne vidim danas vrijeme u kojem će se prilike za sve ljude promijeniti u interesu njihove ravnopravnosti. Sada treba kreirati i primjeniti koncept za ravnopravan život i bolji život za sve. Tome prethodi veliki teorijski i naučni rad, stvaralačko doba znanja, rada i humanosti."

Bez odgovora o Ćuruviji i JUL
Iako je osnivač Jugoslovenske levice, Mirjana Marković nije željela da govori o toj partiji i njenoj imovini. Bez odgovora je ostalo i pitanje o krivičnoj prijavi kojom su je advokati porodice ubijenog novinara Slavka Ćuruvije označili kao jednog od nalogodavaca tog zločina.

Saradnja SPS i DS je laka
"Ta saradnja proizlazi vjerovatno iz njihovih programa. Pošto ne znam programe ni jedne ni druge partije, ne mogu da kažem koliko su slični, ali mora da su prilično slični jer bi u protivnom koalicija bila traumatična i naporna, a rekla bih da je laka. Tako bar izgleda na osnovu informacija u medijima, uprkos svim nedostacima medija kada je u pitanju istina", piše Mirjana Marković u ispovjesti za "Alo".

(MONDO)