Razorne poplave su u maju 2014. godine uništile oko 1500 kuća u banjalučkom naselju Lazarevo (Budžak). Nakon osam mjeseci otišli smo da vidimo kakvo je trenutno stanje, jesu li se mještani oporavili, obnovili domove…
Šetajući kroz naselje mogli smo vidjeti da je većina kuća, kako - tako obnovljena, ali i barake koje su pretrpjele najveću štetu, jer su pravljene od iverice, uveliko dobijaju novi izgled.
Prva stanica nam je bila, vjerovatno i najpopularnija kafana u Lazarevu a ujedno i Ekološko društvo “Lendrin mlin” na samoj obali Vrbasa. Ulazimo, a stariji čovjek i dva mala psa odmaraju uz kamin. "Uđite, uđite", kaže.
Slavko Čikić, u naselju poznatiji kao Čikara, predsjednik je Eko udruženja “Lendrin mlin”.
Lendrin mlin star oko 150 godina, dobio je ime po vodeničaru Josi Lipovcu, kojeg su u narodu zbog ljenosti prozvali Lendro. Njega odavno nema, a nema više ni mlina koji je u ratu mnoge "prehranio".
Dana poplave nerado se sjeća. Kaže da su on i njegov najbolji drug, pas Brmbo zadnji napustili naselje. “Čamcima su nas izvukli, mene i mog Brmbu”, kaže Čikara mazeći svog ljubimca.
"Nadolazio je Vrbas mnogo puta, ali nikad kao tad", prisjeća se on i objašnjava da je razlika u vodostaju onda i sad devet metara. “Sve je ovo bilo pod vodom, voda je bila u visini šanka, a preko pruge su tekli slapovi”.
Poslije poplava, oporavak je bio težak. “Mi kao ekološko udruženje nismo dobili ništa. Ni jednog feninga, ni od grada ni Vlade, ni od koga", razočarano nam je rekao Čikić.
"Sve smo sami obnovili, uz pomoć ove omladine. Omladina nam je prva pomogla da čistimo i oni su nam najviše pomogli, podnosili smo zahtjeve gradu i Vladi, nisu nam ni odgovorili. Da nam bar daju nešto materijala mi bismo sami sredili. Poplava nam je odnijela i klupe i korpe za smeće, čamci su nam pokradeni. Jako sam razočaran, niko nema sluha za nas, tražili smo da nam daju stare klupe, mi ćemo od njih pet napraviti jednu da valja, da koliko toliko sredimo da kad ljudi dođu mogu sjesti, ali ništa", kaže on i nervozno pali još jednu cigaretu.
Ispričao nam je ovaj šezdesetdvogodišnjak kako se naselje dobro obnovilo. "Ljudi su uglavnom zadovoljni sa tim vaučerima što su dobili, ne može njima štetu niko nadoknaditi ali uglavnom su zahvalni, sredili su što su mogli".
Većina "baraka" izgrađena je 1969. godine nakon razornog zemljotresa koji je pogodio Banjaluku. Građene su kao privremeno rješenje, a postale trajno.
Jedan gost nam reče kako su ove poplave, na neki način i dobro došle ljudima koji žive u barakama.
"Barake su bile generalno u jako lošem stanju, ljudi nisu imali novca da saniraju, a sad su dobili te vaučere pa su bar malo obnovili. Neki više neki manje, ali valjalo bi da su im dali malo više novca pa da svi mogu kompletno sanirati, naselje bi bilo kao novo", kaže on.
Nakon kafe, odlučili smo krenuti dalje. Snijeg nas nije omeo da prošetamo do "kraja" naselja, popularanog okretišta. Ljudi na ulicama nema, pretpostavljamo zbog (ne)vremena. I taman kad smo htjeli konstatovati da stanje i nije toliko loše, da se vide i tragovi poplave, ali i obnove, ugledamo ovo.
Nismo mogli otići a da ne saznamo ko su i gdje su ljudi koji su tu živjeli. Kucamo na vrata do. Stariji čovjek nam otvara, pitamo ga zna li gdje su. "Sad ću ja vas odvesti do njih".
Penzionere Ljubu i Nadu Popržen, nalazimo kod komšinice koja im je ustupila malu dvorišnu kuću, koja je takođe bila pod vodom, ali nije mnogo stradala.
Porodica Popržen je za vrijeme proteklog rata izbjegla iz Jajca, ali kažu kako im je ova poplava teže pala nego to.
"Ovo nam je palo teže nego kad smo izbjegli, i u Jajcu smo ostavili dom, ali smo tad bili mlađi i imali i snage i volje, ovo nas je sad mnogo potreslo", rekla nam je Nada kroz suze, dodajući da nekad toliko psihički padne, ali joj djeca i unučad vrate nadu.
"Nakon poplava smo bili kao u bunilu, nešto kao čistiš, pereš, pa onda to isto bacaš", kaže nam Nada. "Jako smo zadovoljni sa volonterima koji su pomagali poslije poplava, to je bila jedina svijetla tačka, ona omladina, svi su bili jako susretljivi", dodala je.
Gradske vlasti su nakon poplava mještanima Lazareva dozvolili samostalnu gradnju na mjestima gdje je to predviđeno Regulacionim planom i ako su isti vlasnici zemljišta, obećavši da će se ovi predmeti rješavati prioritetno.
Poprženovi su se za rušenje barake odlučili zbog velike štete koju je poplava uzrokovala, kažu kako im se čitav jedan zid odvojio od temelja i sve je izgledalo kao da će se srušiti. Ali tu nije bio kraj njihovim problemima.
“Nismo znali da će toliko odužiti ta sva procedura oko zemlje. Mi smo čuli na televiziji da zemlja pod barakom pripada objektu, a mi smo neko prvo rješenje dobili iz Katastra i mislili smo da je to konačno, ali smo tek prije mjesec dana uspjeli tu zemlju prepisati, i sad traje proces za ostalih 150 kvadrata zemljišta ispred barake, govori Nada i pokazuje na hrpu dokumenata. To je toliko komplikovano, a za sve su rokovi od 15 dana čekanja, a još nam kao pomažu jer smo poplavljeni, šta bi bilo da nismo, pita se Nada. "Sve predugo traje", kaže i odmahuje glavom.
Kad se nadaju da će završiti kuću, ne znaju, kroz šalu kažu ne znaju ni kad će početi. Očekuju da će za 15 dana objediniti dokumente, kako bi dobili građevinsku dozvolu. Kao i svi dobili su vaučer i jednokratnu pomoć od opštine, nešto građevinskog materijala od Karitasa. Ono što ih brine je da će im vaučer propasti jer u maju mu ističe rok.
"Dolazila je i neka međunarodna organizacija ali su nam postavili uslov da će nam srediti ostalo ako mi kuću ozidamo i pokrijemo za tri mjeseca, a to ističe 30. marta. Mi još nemamo ni sve papire a i da imamo vrijeme ne dozvoljava gradnju. Utjeha nam je što su tad rekli da su im prioritet ljudi koji su izgubili kuće u klizištima pa nam to daje nadu da će nam možda i pomoći", kaže Ljubo Popržen.
Čovjek koji nas je doveo do Nade i Ljube, i sam je pretrpio poplavu. Drago Mrđa kaže da su se ljudi mnogo zbližili nakon poplava.
"Poslije poplava pomagali smo jedni drugima ko je koliko mogao, prenosili informacije gdje se dijeli neka pomoć. Teško smo fizički mogli pomoći jedni drugima, jer je svako imao svoje da čisti i popravlja. Ali sad se opet svako brine o svojoj muci", kaže Mrđa.
Ni Mrđa ni Poprženovi nisu zadovoljni procjenom štete, ali ono što im je najviše zasmetalo je što informacije o nekoj pomoći dobiju jedni od drugih.
"Niko nas ništa ne obavještava, niti obilazi, nemaju svi računare i internet, neka ih bude sramota", kaže Drago i dodaje da je ljudima u naselju najviše pomogao Karitas. "Ja sam svoju baraku već renovirao prije poplava, tako da nije mnogo stradala, ali smo morali uložiti i dosta svog novca za obnovu, jer niko nije dobio sav iznos štete", rekao nam je.
Najnovije i najzanimljivije vijesti pratite na našoj Facebook stranici -MONDOBIH, kao i na Twitteru@MondoBH.
