Ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, naredni opšti izbori u BiH biće održani 7. oktobra. Iako je do novog izjašnjavanja građana ostalo gotovo godinu dana, priča o pojedinačnim kandidaturama otvorena je, po mnogima, neuobičajeno rano.
Razlog za to nije promjena prakse političkih partija u Republici Srpskoj da imena kandidata otkriju mnogo prije nego prethodnih godina kada je javnost o konkretnim imenima često bila informisana neposredno uoči isteka roka koji zada Centralna izborna komisija. Partije i dalje kriju karte, odbijaju da govore o konkretnim imenima, ali planove im kvare mediji koji konstantno spekulišu o pojedinačnim kandidaturama preko kojih će, tvrde upućeni, da se lome i budući politički procesi u zemlji. Jer, sasvim je sigurno da će blok koji dobije predsjednika imati najveće šanse za formiranje nove Vlade Republike Srpske, a slična je situacija i na nivou BiH gdje će pobjeda u trci za srpskog člana Predsjedništva pobjedničkom bloku omogućiti pozicioniranje u Savjetu ministara.
Iako to ne žele da priznaju, ne razmišljaju samo mediji o kandidaturama. O tome se u partijama uveliko priča, bez da se o svemu informiše javnost. A argument za to je sve, samo ne nebitan
Na izborima 2018. godine, nakon osam godina, imaćemo pomalo neuobičajeno situaciju jer Milorad Dodik sigurno neće biti kandidat za predsjednika Srpske. Protekla dva izborna ciklusa ta kandidatura je bila "sigurica" za šefa SNSD-a, što je u određenoj mjeri uslovilo i ponašanje opozicije. Naime, u Savezu za promjene, imajući u vidu da je Dodik najjača politička ličnost u Republici, sa jakom partijskom i svakom drugom infrastruktorom iza sebe, i nije bilo previše guranja za tu kandidaturu. Iako se to činilo logičnim, bivši lider SDS-a Mladen Bosić ni u jednom momentu nije bio u kombinacijama za kandidaturu, što se može osramotiti kao svojevrsna sramota za SDS, ali i pokazivanje određenog Bosićevog kukavičluka. U oba navrata za kandidata je isturen Ognjen Tadić, koji jeste imao velike lične ambicije, ali nije imao preveliku konkurenciju unutar same stranke. Nakon prvog poraza i katastrofalne poruke "Laku noć, Republiko Srpska", Tadić je 2014. godine za nijansu izgubio od Dodika, a kao utjeha mu je oba puta poslužila pozicija u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Činjenica da sada sigurno neće imati Dodika za protivnika, po svemu sudeći, osokolila je mnogo veći broj ljudi iz SDS-a da pritajeno i neformalno, putem medija, što lično, što kroz određene "dobro obaviještene izvore", pošalju poruku da su zainteresovani za kandidature. Jedan od njih je upravo Bosić, a stvari je prošlog vikenda dodatno zakuvao i Vukota Govedarica. Govedarica je dosta ranije, u jednom intervjuu nedugo nakon preuzimanja čelne pozicije u stranci rekao da je došlo vrijeme da SDS-ov predsjednik konačno bude kandidat za predsjednika. Kad počnu spekulacije o kandidaturama, pored pomenutog dvojca, u opticaju su uvijek još dva imena - Mićo Mićić i Mirko Šarović.
I tu se krug imena koja bi mogla da se upuste u trku za fotelju u Palati Republike, bar kada je SDS u pitanju, zatvara.
Lideri stranaka koje čine Savez za promjene proteklih sedmica su uvjeravali javnost da će ta struktura sigurno imati zajedničke kandidata za pojedinačne funkcije, što gledajući iz sadašnjeg ugla nije nerealna opcija, odnosno može da se tretira kao gotova stvar. Sudeći po ranijoj praksi, jednog kandidata daće SDS, a drugog ostale stranke, odnosno PDP, NDP, Mihajilicini radikali i Đorđićevi naprednjaci. Ni tu spisak potencijalnih kandidata nije predugačak, a čine ga Mladen Ivanić, te eventualno Dragan Čavić i Branislav Borenović.
Postavlja se pitanje zašto opozicija u Srpskoj ne pokuša da promijene ustaljenu matricu skrivanja kandidatura do posljednjeg trenutka. Kada to pitate opozicionare, oni uvijek odgovaraju da time ne žele "dati priliku režimu" da njihove kandidate "provlači kroz blato" cijelih 12 mjeseci. Ali, kada pogledate imena sa kojima opozicija trenutno konkuriše, pravo je pitanje šta novo može da se iskopa za ove ljude pa da ih se 12 mjeseci "provlači kroz blato" kada su u pitanju lica koja su na političkoj sceni deceniju i više i o njima je sve manje - više dobro poznato, a sav njihov prljav veš odavno je ugledao svjetlost dana. I pored toga, opozicija i dalje čeka da vidi šta će uraditi Dodik i time ponavlja isti pristup iz prethodnih izbornih ciklusa koje su redom gubili.
Među ovom listom opozicionara trebalo bi tražiti i kandidata za Predsjedništvo BiH. Mladen Ivanić za koga postoji stav da bi mogao da pobijedi u predsjedničkoj trci u Banjaluci, u više navrata ponovio je da još nije donio odluku o daljim političkim potezima, ali da bi, ako se ponovo kandiduje, ponovo zapucao na poziciju u Sarajevu. S druge strane, kao SDS-ov čovjek za tu poziciju trenutno najbolje kotira Šarović, koga je svojevremeno visoki predstavnik otjerao sa pozicije u Predsjedništvu i koji ne bi imao ništa protiv da se u nju trijumfalno vrati.
Različitost na koju mnogi ne obraćaju pažnju kada su ove dvije trke u pitanju, jeste raspodjela bošnjačkih glasova. Po sadašnjim izbornim pravilima, Bošnjaci mogu imati kandidata za predsjednika Srpske, ali ne i za člana Predsjedništva koji se bira na teritoriji RS, što praktično znači da se bošnjački glasači u predsjedničkoj trci opredjeljuju uglavnom "za svoje", dok na listiću za člana Predsjedništva ili ne glasaju ni za koga, ili zaokruže jednog od Srba. Prema nekim projekcijama, na području Srpske glasačko pravo ima oko 120.000 Bošnjaka. Ako uzmemo u obzir da je na prethodnim izborima za člana Predsjedništva iz RS glasalo oko 650.000 ljudi, ukupan broj Bošnjaka od kojih, naravno, neće svi izaći na izbore, i dalje nikako nije zanemariv, čak naprotiv. SNSD već tri godine konstantno tvrdi da je Mladen Ivanić na izborima 2014. godine izabran upravo bošnjačkim glasovima s tim što povremeno te tvrdnje prevazilaze granicu klasične političke borbe i prelaze u sferu šovinizma, što je pogrešno, jer su i Bošnjaci ravnopravni građani Republike Srpske i imaju puno pravo da biraju člana Predsjedništva BiH iz tog entiteta. Upravo ta diskreditacija Bošnjaka u izbornom procesu je stvar koja donekle šteti SNSD-u jer na taj način odbija značajno glasačko tijelo od svog kandidata za trci za Predsjedništvo BiH.
A odbiće ga još više ako u trku za sarajevsku fotelju krene lično Dodik koji među Bošnjacima vjerovatno ima najgori rejting od svih srpskih političara u zemlji. Aktuelni predsjednik Srpske nema mnogo izbora. Ili Predsjedništvo ili lista za neki od parlamenata. Ako pođe prema Predsjedništvu, Dodik će na svojim leđima da ponese najveći dio kampanje što je radio i ranije i što nije ništa nenormalno za SNSD. Ako mu protivkanidat, pak, bude Šarović koji u bošnjačkim krugovima i sarajevskim medijima stoji veoma dobro (počesto ga proglase za ponajboljeg ministra i slično), bošnjački glasovi bi mogli da odigraju možda i presudnu ulogu.
Ipak, Dodik ima mnogo više jakih faktora na svojoj strani. Osim nespornog dobrog rejtinga među srpskim glasačkim tijelom, uticaja i drugih resursa, SNSD ima ubjedljivo najjaču partijsku infrastrukturu, a po tom pitanju trenutno ne stoji loše ni DNS, pa ni neke druge stranke koje bi podržale Dodika u toj trci, poput, recimo Stevandićeve Ujedinjene Srpske, pa dijelom i socijalista.
Stranke Saveza za promjene imaju velikih problema u unutrašnjoj strukturi. SDS nikako da poveže redove. Iako je Govedarica to istakao kao jedan od najbitnijih zadataka, gotovo svakodnevno stižu informacije o odlascima nezadovoljnih kadrova ove stranke koji za sobom, opet, povlače jedan dio važnijih partijskih aktivista i onih neprimjetnih ljudi sa terena koji u ovakom političkom sistemu poput našeg igraju vrlo važnu ulogu. Prethodni izborni ciklusi dobra su škola za analizu načina kako se ovdje dobijaju izbori i koliku ulogu igra dobra partijska organizacija, te partijske armije ljudi zaposlenih na budžetu i onih koji su povezani sa njima. U suštini, izbore odlučuje upravo takve strukture stanovništva jer nijedna strana u proteklih desetak godina nije uspjela da probudi gotovo polovinu stanovništva da izađe na izbore. A nisu se pretjerano ni trudili da ih probude.
Ako će Dodik ka Sarajevu, prava zagonetka je koga će vladajuća koalicija da istakne kao kandidata za predsjednika. Iz DNS-a stižu poruke koje se i dalje mogu tretirati kao "tvrđenje pazara". Zahtjev da ova stranka da jednog od dva kandidata koalicije bio je aktuelan i pred prošle izbore, ali nikada u pitanju nije bila ozbiljna priča. Ni sada ništa ne sluti da će SNSD dozvoliti bilo kome iz DNS-a ili SP-a da da jednog od kandidata, ali nisu to jedine stranke koje su danas uz SNSD.
U tom smislu aktuelna su tri imena. Željka Cvijanović, Nebojša Radmanović i Siniša Karan. Cvijanovićeva je 2014. godine ostvarila dobar rezultat iako su joj to bili prvi izbori. Radmanović je već dva puta pobijedio u važnim trkama, dok bi Karanu to bio prvi izlet u politiku, pa je pitanje da li je SNSD spreman da toliko rizikuje jer situacija danas nije ni izbliza slična kao 2007. kada je na prijevremenim predsjedničkim izborima SNSD istakao kandidata bez značajnijeg političkog bekgraunda koji je pobijedio jer je stranka bila mnogo jača nego danas, a i glasovi opozicije su se rasuli na Tadića i Ivanića.
Ako ikada nije bilo vrijeme za kalkulacije u oba suprotstavljena bloka, to je period uoči narednih izbora, stoga je teško vjerovati da će biti viđene bilo kakve egizibicije i eksperimenti. Osim ako se ne u procese kandidovanja ne umiješa sujeta. A bar sujete u politici ima i previše.
