Prvi banjalučki pejzažni arhitekta Ognjen Šukalo u intervjuu za MONDO pojasnio je svoju poziciju, govorio o predstojećim projektima i najvećim problemima u Banjaluci, istakao važnost zelenila, ali i kvalitetne arhitekture u gradu...
Krajem prošle godine Banjaluka je dobila svoga prvog "gradskog pejzažnog arhitektu", koji bi, osim pitanjima prostog uređenja zelenih površina i drvoreda u gradu, trebao da se bavi i ekološkim rješenjima za stvarno poboljšanje kvaliteta života građana.
Na tu poziciju u decembru je izabran docent doktor Ognjen Šukalo sa banjalučkog Arhitektonsko-građevinsko-geodetskog fakulteta, čija je uloga savjetodavna, ali sa snažnom fokusom na koordinaciju velikog broja pojedinaca i institucija u gradu, a sve u saradnji sa gradskim arhitektom Ivanom Raškovićem.
Šukalo je odranije poznat u nevladinom sektoru po kritikama određenih rješenja u gradu, a ovim imenovanjem dobio je priliku da utiče na neka rješenja sa kojima se ne slaže.
Na početku razgovora za MONDO, zamolili smo Šukala da nam pojasni posao pejzažnog arhitekte.
"Pozicija 'gradskog pejzažnog arhitekte' postavljena je, nominalno, kao savjetodavna u domenu uređenja gradskog zelenila, pejzažne arhitekture i hortikulture, međutim moja namjera je da se pitanjima iz tog domena bavim na nešto drugačiji način. Prije svega mi je važno da se iz tema ambijentalne vrijednosti zelenila u što većoj mjeri preselimo u teme šire ekologije grada i stvarnog kvaliteta života. Naravno, savremena pejzažna arhitektura već sagledava stvari na taj način, ali ovdje govorim o javnoj percepciji kod nas. Imam osjećaj da samu ideju imenovanja gradskog pejzažnog arhitekte u Banjaluci, na neki način, prati slika nekakvog dvorskog vrtlara, koji se bavi 'ljepotom' drvoreda, dok je sve to zajedno odsječeno od realnosti u kojoj toliki ljudi imaju mnogo ozbiljnijih problema. Ne umanjujući sve probleme koji čine svakodnevicu ovako malog, skučenog i siromašnog društva, ipak bih rekao da su pitanja prostora (i građenog i prirodnog) jednako važna kao i ona ekonomska i kulturološka, te da jednako mogu odlučivati o tome da li nam je u nekom gradu prijatno da živimo, da li se sa njim možemo identifikovati i, na kraju krajeva, da li u njemu želimo da ostanemo. Ako ćemo u razgovor da uvedemo i temu ekologije, čini mi se da je tu potrebno još upornije dokazivati da se radi o vrhunski važnoj, a ne sporednoj, temi - temi koja, vrlo često može biti i ekonomska. Ako ne vjerujete, raspitajte se za cijenu ogrevnog drveta. Dakle, želim da se bavim upravo takvim rasponom tema: od (funkcionalne) ekologije grada, preko prostora (i zelenog i građenog) u kojem živimo, pa sve i do te 'ljepote' pojedinačnih rješenja.
Nešto konkretnije, posao gradskog pejzažnog arhitekte sastoji se u davanju savjetodavnih mišljenja gradonačelniku (ali i drugim instancama gradske uprave) u širokom spektru strateških i aktuelnih tema. Zatim, tu je koordinacija aktivnosti sa velikim brojem institucija, organizacija i pojedinaca koji znaju puno i imaju šta da ponude (i čija pomoć mi je zaista potrebna). U tom smislu, moram da budem i neka vrsta posrednika, više nego glavni pametnjaković za sve. Konačno, vrlo važan zadatak je pažljivo praćenje - koliko je to moguće, jer obim nije mali - planske dokumentacije u što ranijim fazama izrade (kada se pojavi građevinska ograda oko travnjaka, odavno je kasno). Potpuniji opis poslova moći će uskoro da se nađe na zvaničnoj gradskoj veb-stranici.
Važno je dati i neka negativna određenja. Prvo, ja nisam, po obrazovanju, pejzažni arhitekta, što je stručno zvanje koje se obično stiče na nekom od bio-tehnoloških fakulteta (npr. u Beogradu je to Šumarski fakultet). Otkud onda tu? Na ovaj zadatak sam došao – pretpostavljam - zbog svog dugogodišnjeg bavljenja temama ekologije, drveća, održivosti, ali i zbog odgovarajućeg poznavanja zakonitosti po kojima funkcioniše građena sredina, urbanizam, dobra arhitektura itd. Drugo, moj posao nije da redovno isporučujem projektna rješenja za svaki element uređenja zelenila ili partera, ali jeste da se postaram da se status struke (pejzažne arhitekture i hortikulture) podigne na viši nivo, tj. da joj se da odgovarajuće mjesto."
MONDO: Koji su prvi projekti kojima ćete se posvetiti?
"Prvo moram dobro da se upoznam sa zaista kompleksnom 'mašinom' koja proizvodi prostorna rješenja u Banjaluci. Nije to samo gradska uprava, nego i niz projektnih preduzeća, investitorskih inicijativa i brojnih drugih faktora. Nisu, naravno, ni svi elementi i procesi tog mehanizma vidni - znate o čemu govorim. To je zahtijevan i vrlo važan zadatak, ali se i brinem da bi praćenje novih regulacionih planova (u što ranojoj fazi naručivanja i izrade), moglo da mi uzme i previše vremena namijenjenog pokretanju novih stvari.
Što se tiče upravo tih novih inicijativa, projekat osnivanja arboretuma (u okviru šireg obuhvata šuma posebne namjene oko grada) je svakako u toku. To napreduje, ali polako; intervencije u Trapiskoj šumi ostaće uglavnom blage (iako one jesenas urađene prorjede, siguran sam, mnogima izgledaju dramatično), a formiranje arboretumske zbirke vrsta mora da se aktuelizuje i ubrza u narednom periodu.
Zatim, želio bih da detaljno ispitamo jedno od ključnih ekoloških i energetskih pitanja Banjaluke: šta je potrebno da se uradi da bi model grijanja grada na bio-masu bio zaista održiv? Naravno, ne treba samo da se sazna, nego i da se nešto uradi. Za sada, tu mislim, prije svega, na nove zasade: bilo u konvencionalnim oblicima pošumljavanja i plantaža, bilo na način koji bi bio integrisan sa nizom drugih funkcija, poput poljoprivrede, zaštite vodotoka, rekreativnih zona, unutar-gradskog šumarstva i sl.
Možda bi prava poruka za vaše čitaoce bila da ovog ljeta barem jednom odu u Trapisku šumu (u dijelu između Mađira i pivare) i započnu proces upoznavanja.
Tu su, zatim, pitanja otpadnih voda u vodotocima, traženje prostora za nove parkove, rekonstrukcija brojnih drvoreda (od kojih su neki u veoma lošem stanju), praćenje rada na novom urbanističkom planu, inicijative vezane za zelene krovove, pilot-projekti za upravljanje organskim otpadom itd. Može se reći da se tu, za sada, radi samo o spisku želja. Za neke od tih aktivnosti potrebne su godine; za neke – ne sumnjam – postoji hiljadu i jedna realna prepreka; ponegdje sam možda u zabludi. Sasvim sigurno neće moći sve odjednom. Vidjećemo. Potrebno mi je neko vrijeme za potpuniju procjenu."
MONDO: Koji su najveći problemi, vezani za arhitekturu, a sa kojima se suočava Banjaluka?
"U posljednjih tridesetak godina mi dobre arhitekture imamo veoma, veoma malo. Jedan mali broj kolega uspijeva da, u vrlo nepovoljnim uslovima, postigne određene rezultate, ali, osim toga, mi uglavnom imamo puno građenja i malo arhitekture. Razlozi za to su, u najširem smislu, kulturološki; ovdje se barata sa vrlo rudimentarnim predstavama o (dobroj) arhitekturi. Taj problem je najizraženiji u privatnim investicijama, ali svi smo uronjeni u istu kulturološku smjesu, pa se nije situacija pokazala pretjerano dobrom ni kada je u pitanju domen javnih narudžbi. Tu se propustilo mnogo prilika za kultivisanje dobre arhitekture. Nedostaju udruženja i cehovske organizacije, nedostaje 'scena' koja bi samostalno podizala kvalitet. Konkursna aktivnost je bila praktično zamrla, ali se sada najavlju neke promjene po tom pitanju."
MONDO: Banjaluka važi za "zeleni grad"... Kako sačuvati i unaprijediti taj laskav epitet?
"Da, laskav epitet – i, po meni, uglavnom neodgovarajući. Istina je da Banjaluka tokom svog urbanističkog razvoja uglavnom nije ostvarila gustine koje bi uobičajeno bile očekivane za grad te veličine; ona je, uglavnom krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka, poprimila osobine onoga što neke moje kolege nazivaju 'pejzažnim gradom'. Radi se, da grubo pojednostavim, o urbanoj strukturi u kojoj preovlađuju slobodnostojeći objekti, često niže spratnosti, uz dovoljno prostora između zgrada, gdje se mogu pojaviti elementi zelenila, veći ili manji. Nakon Drugog svjetskog rata, a naročito nakon zemljotresa 1969, dominirao je model urbanizacije, tada već vrlo raširen i dominantan u svijetu (modernistički urbanizam, kako ga uobičajeno zovemo), u kojem se težilo da zgrade (najčešće stambene) stoje slobodno u prostoru, okružene sa dovoljno prostora i zelenila, uz povećanu visinu tamo gdje to potrebni stambeni kapaciteti zahtijevaju. Borik je najbolji primjer. Takođe, geografski položaj grada je odigrao određenu ulogu, sa širenjem grada iz uske kotline ka sve širem i otvorenijem prostoru, zatim određene osobine obale Vrbasa, koji je, na sreću, ostao pristojno ozelenjen, iako nedostupan. Društveno raspolaganje zemljištem u socijalitičkom periodu je odigralo ogromnu ulogu. Niz razloga (zemljotres, ali i drugi) je ostavio velike džepove neizgrađenog ili neartikulisanog prostora, vojni objekti su igrali važnu ulogu, itd. Vegetacije i praznog prostora je bilo svuda, a jasno određenih prostora sa baš tom namjenom – npr. parkova - relativno malo.
U takvu, poroznu i nedovršenu strukturu ušao je, od druge polovine devedesetih, tranzicijski urbanizam i njegova špekulantska izgradnja, kao jedan od osnovnih elemenata za redistribuciju onoga što je javno (javni prostor, javni interes itd.) u privatne ruke povlaštenih grupa. Nisu postojali jasni (ni urbanistički ni društveno-kulturni) parametri koji bi rekli kada je nešto slobodan i neophodan prazan prostor, a kada zona za legitimno dalje građenje. Nažalost, to što bi trebalo da je među-faza (čak očekivana u naslijeđenoj strukturi Banjaluke), traje, evo, već 25 godina i potpuno je normalizovano.
Drugi razlog kićenja Banjaluke epitetom 'grada zelenila' jeste jedan broj drvoreda podignutih u austrougarskom periodu (i kasnije). Da i na toj temi ne dužim (od pitanja uključenih vrsta, novih bolesti, do niskog nivoa arborikulture kod nas), važno je, prije svega, da postanemo svjesni da su ti (a i mnogi drugi, kasniji) drvoredi u jako lošem stanju, te da im je potrebna hitna – ali dugotrajna i postepena – obnova.
Da zaključim ovu temu jednim mišljenjem koje može djelovati neobično, imajući u vidu poziciju sa koje to govorim: To nekadašnje svojstvo relativno velike ozelenjenosti Banjaluke imalo je, naravno, svoje sopstvene pozitivne strane, ali je, na neki način, koristilo i time što je amortizovalo manjak kvalitetnih arhitektonskih prostora. Znate, koliko god to čudno zvučalo za period u kojem je prirode sve manje, a naše potreba za njom sve više, glavni način ostvarivanja visokih kvaliteta gradskog prostora nalazi se u elementima građene sredine, a ne u dodavanju što više prirodnih elemenata. Istorijska jezgra gradova privlačna su nam i kad nemaju nijednog drveta. Vapite li za travnjakom u Gospodskoj ili vam je tamo sasvim kako treba? Ovo ne govorim da bih na bilo koji način opravdao uobičajena 'umetanja' investitorskog urbanizma, nego da bih podsjetio da je borba za epitet grada zelenila jednako važna kao i borba za bolja arhitektonska rješenja."
MONDO: Da li ste zadovoljni sa novim Regulacionim planom za centar grada, koji pored trgova, kružnih tokova i zelenih krovova podrazumijeva i izgradnju tri solitera?
"O tom regulacionom planu sam ljetos, zajedno sa još četvoro mojih kolega sa Fakulteta, pisao dosta kritički, a na javnoj raspravi izgovorio vrlo oštre riječi. Da li bi išta ostalo od mog integriteta ako bih sada počeo da plan hvalim, samo zato što sam ušao u saradnju sa Gradskom upravom? Nisam zadovoljan nizom rješenja iz plana. S druge strane, istina je da je plan nešto bolji od onih koji su na tom području važili do sada, istina je da je bilo unapređenja u samoj reviziji nacrta plana (nakon burne javne rasprave), istina je da ima nešto malo više zelenila i javnih prostora nego u prethodnim planovima, ali mislim da je – imajući u vidu značaj tog dijela grada – propuštena prilika da se napravi značajan iskorak i osiguraju dugotrajni pozitivni efekti.
Navedenim regulacionim planom su – u nedostatku urbanističkog plana - donesene strateške odluke sa potencijalno velikim posljedicama, poput velikog povećanja broja stanovnika u centru ili uvođenja visokih (i velikih, 'kabastih') objekata u blizinu lokacija i zgrada koje su ključne za urbanistički identitet Banjaluke. Regulacioni planovi se ne provode preko noći i vjerovatno neće sve u centru biti izgrađeno baš u periodu važenja ovog plana, tako da nam ostaje da radimo na pripremi za što bolje buduće verzije – prije svega kroz izradu novog urbanističkog plana.
Važno je sada – kada je taj regulacioni plan postao, na neki način, naša realnost - posvetiti se i nekim specifičnim i novim elementima koje je on donio. Prije svega mislim na zone sa koeficijentima (zauzetosti i izgrađenosti), koje su se pojavile u revidovanoj verziji. One jesu presjekle štetnu praksu pretjeranog definisanja arhitektonskih rješenja kroz zadate gabarite (i djelimično uklanjanje tih gabaritnih 'markica' svakako pozdravljam), ali su zone sa parametrima daleko podložnije zloupotrebama i teže su za praćenje i kontrolu od strane javnosti (čak i stručne, ukoliko ne raspolaže tehničkom dokumentacijom). Da pojasnim: ukoliko u regulacionom planu piše da objekat ima maksimalnu dozvoljenu spratnost npr. P+4, svakome ko umije da broji jasno je kada se ta granica prekorači, kroz prosto brojanje spratova. S druge strane, daleko je teže odrediti da li je objektom izgrađeno npr. bruto (nadzemno) više od 4,2 puta površina predmetne zone (što je otprilike koeficijent izgrađenosti propisan za većinu zona u novom reg. planu). Moraće se učiniti napor, i sa strane uprave i sa strane zainteresovanih građana, da se taj proces isprati kako treba."
MONDO: Na koji način je, po vašem mišljenju, najbolje riješiti pitanje otpadnih voda u Banjaluci?
"Vjerovatno na način koji ne podrazumijeva jedno centralno mjesto na kojem se tretira sva otpadna voda, vjerovatno na način koji podrazumijeva i druge funkcije osim samog prečišćavanja (npr. sistem koji uključuje močvarne biljke, a koji u dijelovima služi kao javni prostor, stanište za druge oblike života itd.) To je, za sada, polazište. O konkretnijim opcijama u ovom izuzetno složenom poslu, saznaćemo više, nadam se, u toku ovo godine."
MONDO: Na nedavnom salonu urbanizma Udruženja urbanista Srbije, zajedno sa članovima udruženja "Arbor magna", osvojili ste prvu nagradu za elaborat o podizanju arboretuma u Trapistima. Možete li da nam kažete nešto više o ovom projektu?
"Isuviše sam trenutno uronjen u tu temu i ne bih znao dati kratak odgovor. Vrlo okvirno: Prostorni potencijali lokacije su izuzetni i, na neki način, čak prevazilaze nivo grada kao što je Banjaluka. S druge strane, proces stizanja do toga da zaista opravdamo naziv arboretum je veoma dug (decenije su pitanju), a, opet, vrlo je važno da se dati prostor što prije počne kvalitetno koristiti. Insitucionalni okvir je vrlo složen, itd. Možda bi prava poruka za vaše čitaoce bila da ovog ljeta barem jednom odu u trapisku šumu (u dijelu između Mađira i pivare) i započnu proces upoznavanja."
MONDO: Prošle godine veliku pažnju javnosti izazavao je vaš projekat izgradnje kućice od slame i gline, tj. od prirodnih materijala, u Prijakovcima kod Banjaluke... Da li planirate slične projekte i u budućnosti?
"Pa da, planiram, uključujući i kuće, za stanovanje. Istina je da ću sad imati daleko manje dostupnog vremena, ali to su materijali koje volim i koji imaju zaista dubokog smisla. Bez obzira na manjak vremena, to je jedna dugoročna orijentacija, na kojoj ću, nadam se istrajati. Od pomenute kućice-staklenika i čitavog procesa gradnje (a proces je imao svoj poseban značaj) prošlo je već dovoljno vremena da mogu da stvorim određeni kritički otklon, kao i da u nekim narednim projektima pokušam sa drugačijim formama i drugačijim kombinacijama materijala."
MONDO: Osim arhitekture, bavite se permakulturom i drugim oblicima održive poljoprivrede i održivog upravljanja prostorom. Kakve su mogućnosti za pobrojane aktivnosti u banjalučkom okruženju?
"U fizičkom smilslu, mogućnosti su dobre – kao i bilo gdje, jer sa permakulturom može (nešto) da se radi u skoro svakom fizičkom kontekstu, bez obzira da li ste na selu ili u gradu, u pustinji ili na mjestu sa tako povoljnom klimom kao što je naša. U društvenom, mogućnosti su takođe dobre, jer je društvena kohezija kod nas još uvijek relativno očuvana (još uvijek nismo jedni drugima za vratovima), poznajemo se licem-u-lice, vlasništvo nad zemljom (pogotovo van gradova) i dalje ima dobru distribuciju kroz niz društvenih klasa, gustine nigdje nisu prevelike itd. U kulturološkom smislu stvari stoje već dosta drugačije: zatvoreni smo i vrlo provincijalni u duhu, površni i nezainteresovani za samostalno učenje, rijetko orijentisani ka opštem dobru, nespremni i skoro nesposobni za dugotrajni entuzijazam i povjerenje prema novim idejama – što bavljenje permakulturom (kao načinom mišljenja, a ne skupom nekakvih 'recepata') bez izuzetka zahtijeva. Ideal koji nudi permakultura – ideal o visoko integrisanom ekološkom načinu života – nije lak za ostvariti; potrebni su, istovremeno, i upornost (čak tvrdoglavost) i velika prilagodljivost u načinu mišljenja. Lično, u svojim životnim planovima vezanim za permakulturu, još uvijek dobrano lutam. Neke stvari su započete, ali cjeline još nema na vidiku. I tu bi ovaj novi manjak vremena mogao da me pogodi.
Što se tiče djelovanja gradskog pejzažnog, tu već nastojim da integrišem način mišljenja permakulture. Otuda zainteresovanost za pitanja ključnih resursa kao što je drvo za ogrev ili organski otpad. Vraćamo se na početak intervjua: vjerovatno ne bih ni pristao na ponudu koja mi je data, da nije bilo dogovora oko sistemskog tretiranja cjeline. Naravno, ne mora sve ni da bude samo u tom apstraktnom domenu. Volio bih, na primjer, i da se neki vidljivi i prepoznatljivi elementi – poput javnih gradskih bašti ili složenih agro-šumarskih sistema - pojave što prije. Vidjećemo."
Pratite Mondo.ba na Facebooku, Twitteru i Instagramu
