Pad iranskog režima značio bi pravu tektonsku promenu ne samo za Bliski istok već i za globalni poredak.
Dok traju žestoki napadi Izraela na Iran i tenzije između dvije zemlje dostižu nove visine, fokus većine analitičara je na vojnoj dinamici sukoba. Ali jedno od pitanja je da li ova eskalacija može dovesti do pada iranskog režima?
Izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao je u intervjuu za Foks njuz, odgovarajući na pitanje novinara da li je promjena iranskog režima dio vojnog cilja Izraela, da to "svakako može biti rezultat jer je režim u Iranu veoma slab".
Pad iranskog režima značio bi pravu tektonsku promjenu ne samo za Bliski istok već i za globalni poredak. Izrael je 13. juna pokrenuo napad na Iran neviđenih razmjera, pri čemu je gađao stotine vojnih i nuklearnih ciljeva s ciljem da spriječi Teheran da razvije atomsko oružje.
U napadima je u Iranu poginulo najmanje 224 ljudi, a povrijeđeno više od 1.000, prema zvaničnom izvještaju objavljenom juče. Među poginulima je i Hosein Salami, komandant Revolucionarne garde, jedan od najmoćnijih ljudi u Iranu, kao i šest istaknutih nuklearnih naučnika. Ubijen je i šef iranske obavještajne službe, Mohamed Kazemi.
Nezadovoljstvo traje dugo
Neposredno prije početka ove eskalacije, u Iranu se održao niz antirežimskih protesta, što je nastavak višegodišnjeg kontinuiteta otpora, posebno među mladima. Posljednji veliki talas protesta izbio je 2022/2023. godine nakon smrti Mahse Amini, mlade žene koju je privela moralna policija zbog „nepravilnog nošenja hidžaba“.
Najkrvaviji talas protesta dogodio se u novembru 2019. Prema izvještajima Amnesti internešenela i drugih organizacija, najmanje 300 ljudi je ubijeno. Velikih protesta bilo je i 2009. i 2017. godine.
Vlast u Iranu je utemeljena na šerijatskom zakonu
Islamska Republika Iran osnovana je nakon revolucije 1979. godine, kada je šah Muhamed Reza Pahlavi svrgnut, a monarhija ukinuta. Vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei, koji je na ovoj poziciji od 1989. godine, ima najveću vlast u zemlji.
Sam pojam „islamska država“ označava oblik države ili političkog sistema u kojem se vlast zasniva na islamskom pravu (šerijatu), koje je duboko ukorijenjeno u svakodnevni život. Ukratko, Iran je represivna i nedemokratska država u kojoj je moć koncentrisana u rukama vjerske elite.
Njihov sistem je otporan na unutrašnje krize
Iranski sistem je otporan na unutrašnje krize, što se pokazalo u posljednjih 45 godina postojanja Islamske Republike. Nisu ga srušile sankcije, rat sa Irakom, niti razne frakcije koje su pokušavale da ga oslabe ustancima tokom godina. Opstao je na razne načine, dijelom kroz represiju, ali i zahvaljujući pragmatizmu vrhovnog vođe, koji je uravnotežio ideje i frakcije.
"Ozbiljan raskol je moguć, ali zaista je potrebno nešto što će potpuno zamijeniti ovaj sistem. Za sada, ne postoji takva odlučujuća alternativa unutar svih ovih frakcija. A izraelski napadi, oni su vođeni ludom idejom da ako nekoga granatiraš, pobuniće se protiv sopstvene države. Samo ovo je dovoljno da objasni način razmišljanja izraelske vlade i ludost činova, bilo kog čina koji sprovode", objasnio je Hrvat Vedran Obućina, politikolog i rukovodilac Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za evropske i globalizacijske studije, i dodao:
"Mislim da unutrašnje slabosti režima u Iranu proizilaze upravo iz činjenice da je narod veoma nezadovoljan, to je možda najbolja riječ koju bih upotrijebio. Nezadovoljni su i nesrećni jer moraju da trpe ne samo vlast, već i ono što se dešava spolja, od sankcija do napada. Ali mi je teško reći da je ikada bila sekularna država – nikada nije bila takva. To su fame. Bila je to čista apsolutna monarhija u kojoj je postojao vjerski element, ali prvenstveno nacionalistički. Prije 1979. godine, bila je to diktatura trećeg svijeta", istakao je.
Dodaje da bi u ovom hipotetičkom scenariju bilo teško pretpostaviti kakav bi taj novi režim bio:
"Priča se o povratku Reze Pahlavija, sina svrgnutog Mohameda Reze Pahlavija. To su neki romantični pogledi na stvari, kao što je naša romansa prema Titu. Ova situacija nije realna. Logičnije je da se instalira umjerenija islamistička vlada, koja može da odgovara konzervativnoj, islamski inspirisanoj struji, ali da ponovo otvori zemlju prema Zapadu. Kao što je slučaj u Turskoj", rekao je Obućina.
Ogromne promjene u regionu
Jasno je da bi takav scenario izazvao tektonske promjene u regionu i svijetu. Ne samo pad, već i slabljenje iranskog režima dovodi do dramatičnih promjena u odnosu snaga na Bliskom istoku.
Decenijama je Iran sistematski gradio mrežu militantnih grupa širom Bliskog istoka s ciljem proširenja svog uticaja. Ključnu ulogu u tome igra Iranski revolucionarni gardijski korpus i njegove elitne snage Kuds, koje decenijama obezbjeđuju oružje i finansije brojnim islamističkim grupama u Libanu (Hezbolah), Palestini (Hamas, Islamski džihad) i Jemenu (Huti).
Samo u posljednjoj godini, Izrael je izvršio niz sistematskih i razarajućih napada na tu iransku mrežu, značajno je oslabivši. Nesumnjivo je da bi, u slučaju pada iranskog režima, ove grupe bile potpuno obezglavljene i ostale bez ključne podrške.
Bliskost Irana i Rusije brine Zapad
Odnosi u svijetu bi se takođe promijenili. Rusija i Iran su posljednjih godina izgradili blisko strateško partnerstvo, posebno nakon početka rata u Ukrajini, kada je Teheran počeo da isporučuje Moskvi dronove i vojnu opremu.
Ove zemlje su u januaru potpisale sporazum o strateškom partnerstvu koji uključuje bližu odbrambenu saradnju. To je nešto što veoma zabrinjava Zapad. Sigurno je da bi slabljenje iranskog režima i gubitak saveznika na Bliskom istoku direktno oslabili poziciju Rusije u regionu.
Pad iranskog režima bi imao značajan uticaj i na Kinu. Iran je ključni dobavljač nafte Kini i važan partner u kineskoj strategiji energetske bezbjednosti, a Peking je uložio desetine milijardi dolara u iransku naftnu industriju kroz 25-godišnji sporazum o strateškoj saradnji.
"Iran je u sferi ruskog, kineskog i indijskog uticaja"
Brojni analitičari ističu da bi pad režima mogao dovesti do političkog vakuuma, jačanja vojne vlasti, dalje destabilizacije regiona i gubitka iranskog uticaja, ali ne nužno do demokratizacije ili stabilnosti u Iranu i šire. Neki od njih pominju ponavljanje scenarija kao što je bio u Iraku ili Libiji.
A Obućina je komentarisao šire geopolitičke posljedice mogućeg pada režima u Iranu:
"Ako bi ova vlada bila potpuno svrgnuta i ako bi Iran stao na stranu Zapada, stav prema Rusiji bi se promijenio. To bi dovelo do velikih problema jer se Iran nalazi u nekoj sferi ruskog, kineskog, pa čak i indijskog uticaja i interesa. Ovakav stav prema Zapadu bi unazadio te odnose", istakao je on.
BONUS VIDEO:
(Index.hr/Mondo)
