Porodica Likov živela je izolovano u tajgi, bez ikakvog kontakta sa ostatkom svijeta, nesvjesna čak i da se u međuvremenu odigrao Drugi svjetski rat.
Ovu neobičnu porodicu su otkrili sovjetski geolozi prilikom istraživanja Sibira.
Od 1988., kada je sahranila oca, u usamljenoj kolibi živi samo još Agafja Likov, posljednja sibirska usamljenica.
”Bog će dati, ostaću ovdje”, rekla je tom prilikom geolozima koji su ih povremeno posjećivali i koji su joj pomogli da sahrani starca.
I zaista je to i učinila. Danas, nakon 25 godina, Agafja se već bliži sedamdesetoj godini i još živi potpuno sama u tajgi, piše u tekstu objavljenom na sajtu čuvenog Instituta Smithsonian.
U izolaciji u kojoj su živjeli, Likovima je promaklo da se u međuvremenu odigrao Drugi svjetski rat, ali na dostignuća savremenog svijeta, kada su im predstavljena, nisu reagovali sa preteranim čuđenjem.
Odbijali su da povjeruju, doduše, da je čovjek stupio na Mjesec, ali ideja o satelitima im je bila bliska, jer su već i sami uočili “zvijezde koje se brzo kreću”.
Agafijina porodica pripadala je fundamentalističkoj pravoslavnoj sekti starovernika, koja je u 17. veku odbila da prihvati reformu crkve i svaki napredak i otada je neprestano izložena progonima.
Zbog toga su se povlačili u udaljene krajeve. Represija se pod Boljševicima pojačala, tako da više ni u zabačenim selima nisu bili bezbjedni.
Kada mu je 1936. ubijen brat koji je s njim radio u polju, Karp Likov je okupio porodicu i povukao se duboko u šumu. Sa njim su bili supruga Akulina, sin Savin (9) i kćerka Natalija (2).
Porodica je sa sobom ponijela nešto semenja i osnovnog pokućstva. U tajgi su izgradili primitivnu drvenu kolibu i tu se rodilo još dvoje djece - Dmitrij (1940) i Agafja (1943), koji do 1978. nisu vidjeli osobu koji ne pripada njihovoj porodici.
O spoljnom svijetu su znali samo iz priča roditelja, a glavna zabava porodice satojala se u tome što su jedni drugima prepričavali svoje snove.
U vrijeme kada su uspostavili kontakt sa spoljnim svijetom, Likovi su već bili ostali bez majke Akuline, preminule 1961, a brzo posle prvog kontakta sa strancima na onaj svijet su otišla još tri člana podrodice - Savin, Natalija i Dimitrij.
Smrt prvo dvoje se ne može pripisati kontaktu sa strancima, budući da su preminuli od otkazivanja bubrega, vjerovatno izazvanog jednoličnom ishranom, ali Dimitrija je pokosila upala pluća, možda izazvana virusom pokupljenim od došljaka.
Prilikom prvog kontakta naučnici su Likovim ponudili hljeb, džem, keks, i druge namirnice, ali ovi su uglavnom sve to plašljivo odbijali, odgovarajući da im je “to zabranjeno”. Jedini dar koji su prihvatili bila je so.
Na pitanje da li su ikad jeli hljeb, otac je odgovorio da on jeste, ali da njegova deca nisu. Hrana im se sastojala uglavnom od krompira pomiješanog s mljevenom raži i konopljinim sjemenom, uz sezonski dodatak divljih bobica, trava, korijenja i mladih izdanaka drveća. U blizini kolibe protiče bistar potok, tako da je pitke vode bilo u izobilju, a povremeno su u zamke hvatali i životinje, u čemu se naročito izvještio Dimitrij.
Sa sobom su ponijeli preslicu i primitivni razboj, tako da su od konoplje koju su gajili izrađivali odjeću. Ostale predmete za domaćinstvo, jer su im se oni prvobitno doneseni istrošili, izrađivali su od drveta i brezove kore, od koje su pleli i primitivne opanke.
Ovi materijali, međutim, ne podnose kontakt sa vatrom, a nisu imali načina da zamjene propale metalne predmete, tako da su imali priličnih teškošća oko pripremanja hrane.
Uprkos svemu tome, članovi neobične porodice pokazali su neobičnu dovitljivost u obezbjeđivanju osnovih uslova za život oskudnim sredstvima koja su im stajala na raspolaganju. Bili su inteligentni, mada su govorili starinskim i teško razumljivim jezikom.
Mladi su iz priča roditelja znali da postoje gradovi, visoke zgrade i druge zemlje osim Rusije, a majka ih je naučila da čitaju i pišu uz pomoć molitvenika i Biblije, jedinih knjiga koje su imali.
(MONDO)