Novinarka iz Prijedora Mira Zgonjanin (63) otišla je porodičnom ljekaru po uputnicu za mamografiju za svoju majku, a izašla je iz ordinacije sa uputnicom na svoje ime koja joj je, kako će se ispostaviti, spasila život.
"Ubjeđivala sam s njom kako to meni ne treba, kako ja redovno radim samopreglede, a vjerovala sam da na mamografiju treba da se ide samo kad se nešto napipa", počela je Mira priču za Srnu povodom Svjetskog dana borbe protiv karcinoma.
Kasnije će, kaže, saznati da je njen karcinom dimenzija četiri puta osam milimetara teško uhvatljiv dijagnostičkim uređajima, a kamoli da se može osjetiti pod rukom.
Pozvala je radiologa, koju je poznavala od ranije kao sagovornicu, najčešće u izvještavanju o kampanjama za podizanje svijesti o značaju prevencije karcinoma, i koja joj je rekla da trenutno nema u bolnici materijala za mamografske snimke, ali da dođe da se uradi ultrazvuk.
U međuvremenu stiglo je šta je trebalo, uradila je mamografiju, a odgovor je bio da je nalaz loš, da je u pitanju karcinom.
"Ležim na onom stolu, potpuno nesvjesna. U te tri-četiri minute svijet mi se ruši. Dijete na trećoj godini fakulteta, samohrana sam majka, moja majka je u godinama, nemam partnera na čije se rame mogu nasloniti. Znači, sam si na svijetu. Dohvati doktorka onaj gel, istrese mi na stomak, gleda i kaže: `Joj, dobro je, nije otišlo na jetru, nije ovamo, nije onamo.`", sjeća se Mira.
Kancer dojke dijagnostikovan je u aprilu, a narednog mjeseca, u maju 2015. godine, torakalni hirurg Željko Tešinić je u prijedorskoj bolnici uradio poštednu operaciju koja je trajala tri i po sata.
"Iako moju doktoricu radiologa prati podatak da se u svega dva odsto slučajeva njena dijagnoza ne potvrdi, sjećam se svojih dilema pred samu operaciju. Mislila sam, kad se probudim, ukoliko slučajno nije kancer, dojka će biti cijela i neću imati dren ispod ruke. Budim se iz anestezije, pipam rukom, dojka je cijela, pogledam ispod ruke, vidim dren", sjeća se Mira.
Dešavalo joj se da ljudi bježe od nje jer je vrlo otvoreno govorila o svojoj dijagnozi, da bježe iz straha, te navodi primjer poznanice kojoj je to spontano pomenula.
"Prošle godine sam prvi put o svom iskustvu progovorila i javno, za moju matičnu kuću, samo s jednim ciljem. Da svjedočim da je to bolest sadašnjice i da pozovem na preventivne preglede, kao što sam kćerku naučila od tada da jednom godišnje radi papa nalaz, jednom godišnje ultrazvuk dojke, a kad bude imala 40 godina krenuće redovno i sa mamografijom", ističe Mira.
Već šest mjeseci poslije nastavlja da radi i danas mnogo vremena provodi na poslu budući da je glavna i odgovorna urednica u lokalnom javnom mediju "Kozarski vjesnik".
"Nikada nisam imala neku pretjeranu dozu straha, ali i dan-danas mi zvuči prestrašno kad izgovorim dijagnozu naglas. Toliko je odbojnosti prema samim riječima da imam izgrađen odbrambeni mehanizam kao da se to uopšte ne dešava meni", pojašnjava.
Olakšanje kada su nalazi uredni i kada se na kontrolnim pregledima čuje da je sve u redu ne može se porediti ni sa čim.
Osim stigme, postoji i pozitivna diskriminacija koju Mira za sebe nikada nije tražila, ali su situacije se dešavale i nezavisno od toga.
"Dođem u laboratoriju da izvadim krv. Medicinska sestra izađe, ugleda me i pozove da stanem prva u red. Kad me ljudi vide ovakvu robusnu, jaku i veliku, komentarišu šta će ona prva, mi čekamo već toliko i toliko. Kamo sreće da nikad nisam bila taj prioritet. Ali, eto, dobro je. Izgleda da mi je "glavni" lupio šamarčinu, ali je i rekao: okej, ideš ti dalje", zaključuje Mira.
(Srna)
