Svaka izbjeglica ima dva života – prvi je završen onog dana kad su vam rekli da spakujete najvažnije stvari i idete negdje, a drugi je ovaj danas, odrasli, "pravi" život, koji samo povremeno biva uzdrman nekim djetinjim sjećanjem.
Prije nekoliko dana navršilo se tačno 28 godina od onog septembra kada smo otišli iz Drvara, s mišlju da ćemo se vratiti uskoro, "samo dok se malo stvari smire".
Stvari su se smirile malo kasnije, ali mi se nikad nismo zaista vratili. Započeli smo svoj drugi izbjeglički život i pronašli dom u drugom gradu, a Drvar je ostao teško srasli ožiljak koji boli pred svaku promjenu vremena.
Viđala sam ga na slikama, i u rijetkim prilozima na televiziji. Viđala sam da ga posjećuju neki važni političari, da ga se sjete kad je kakav važan datum, ali u mojoj glavi, Drvar je bio apstraktno, skoro pa izmišljeno mjesto koje više ne postoji.
U gradiću u sjeverozapadnoj BiH prije rata živjelo je 20ak hiljada stanovnika. Danas ovdje živi manje od pet hiljada ljudi, i uglavnom je riječ o povratnicima.
Na samom ulazu u grad nalazi se Titova pećina, muzejski kompleks iz 2. Svjetskog rata.
Danas je ovo obavezna prva stanica za sve turiste koji kroz Drvar uglavnom idu na more. Kompleks je, kao i uostalom cijeli grad bio devastiran u ratu 90ih, ali je kasnije renoviran i donekle mu je vraćen originalni sjaj.
Kompleks se sastoji iz tri muzeja, šetališta uz koje se nalaze ratni eksponati (poput partizanskog tenka s koga je Mika Bosnić skinula ćebe i zbog toga stradala), kao i same kućice i pećine po kojoj je dobio ime.
Jedan od muzeja (zgrada u kojoj je osnovana OZNA) pretvoren je u etno muzej, u kome su sačuvana oruđa i kućne "sprave" koje su se koristile u ovim krajevima.
U drugoj zgradi izloženi su originalni eksponati iz NOB-a – fotografije, uniforme, zapisi i proglasi.
"Titova kućica" je zaključana, a pećina iza nje jednako je mračna i tajanstvena, baš kao i onda kad smo kao osnovci izmišljali fantastične priče o njoj.
Nekada je ovdje bio i restoran, koga više nema, a zgrada muzeja, nekada poznata po gustoj biljci-puzavici od koje se nije vidjela fasada, danas je ogoljena i svježe okrečena.
Nekako je sve isto kao i prije skoro tri decenije, samo nekih stvari nema koje su tada postojale.
Nema, na primjer, velikog spomenika na „klupicama“ u centru. Klupe su tu, staze su tu, čak i veliko stepenište, ali spomenika nema.
Velika „robna kuća“, čija je gradnja počela 80-ih, nikad nije završena.
Naselje Novogradnja više nije tako novo.
Nekad velika regionalna bolnica danas je tek Dom zdravlja. Pomoćne zgrade u kojima su bile sobe za bolesnike porušene su i zarasle u šiblje.
Crveni krst je ruina u kome žive psi lutalice.
Autobusku stanicu ćete prepoznati po velikoj ruševini bez krova.
Pijaca je sićušna, s tek nekoliko tezgi s voćem i povrćem i odjećom. U blizini se nalazi i gostionica "Klekovača" u kojoj smo pojeli najbolje ćevape ove godine.
Sportski centar, nekada ponos cijelog kraja, na kome su igrali poznati sportisti i koncerte držale najveće jugoslovenske zvijezde, danas je tek gomila napuklog betona.
Bazeni su odavno presušili, velika skakaonica koja sablasno štrči je odavno izgubila prepoznatljivu plavu boju.
"Partizan", sportska sala, u čijem se sastavu nalazio i šahovski klub i teren za balote, danas je – katolička crkva.
Obnovljeni su vrtić ("Majka Hrabrost"), osnovna škola (nekad OŠ Slavko Rodić danas nosi ime grada), hotel (nekad Beograd, danas hotel Drvar) i Radnički dom.
Radnički dom je i nekada bio centar kulturnih dešavanja u Drvaru. U njemu se nalazila kino dvorana, svadbeni salon, restoran sa predivnom baštom i Gradska biblioteka.
Da nije dvije velike stranačke zastave koje „krase“ ulaz u nekadašnju biblioteku i izblijedjelog bilborda s likom Milorada Dodika i otužnog natpisa „U meni teče krv Drvarčanina“, pomislila bih da sam se vratila kroz vrijeme.
Drvarčani se žale da teško žive. Nedostaje im svega – posla, naroda, volje, uređenja. Ko ne radi u jedinoj fabrici u gradu, može da bira između konobarisanja u malobrojnim kafićima i rada u nešto brojnijim kladionicama.
Ostali se bave zemljoradnjom i prodajom prehrambenih proizvoda, među kojima su svakako najpoznatijii rakija drenja i različite marmelade i pekmezi od ovog sitnog, oporog voća.
Ipak, nije se izgubio duh ovoga kraja. Uz jutarnju kafu se tradicionalno pije i rakija. Svi se znaju i svi o svima sve znaju.
Grad oživi ljeti, kad dođu Drvarčani sa svih strana svijeta. Na popularnom „skveru“ i stepenicama ispred Pošte uveče „bleji“ omladina, baš kao što smo i mi nekad. Kupaju se na Uncu, baš kao i mi. Jedu točeni sladoled i preslane kokice.
I, baš kao što smo i mi onomad, i oni odlaze u septembru. U svoje druge, „prave“, odrasle živote, ostavljajući drvarsku kotlinu i njene stanovnike da se dovijaju kako preživjeti sumornu jesen i ljutu zimu.
(MONDO)
