Albina Smajlović Tomić – operska pjevačica, profesorica srpskog jezika i književnosti, žena je čiji je život isprepleten muzikom, obrazovanjem i dugom, tihom borbom sa bolešću.
Iz tog iskustva, koje je promijenilo njen svakodnevni ritam i način života, vremenom je proizašao i jedan sasvim drugačiji, ali jednako ličan oblik stvaranja.
U njenom slučaju, to nije bio nagli zaokret, nego postepeno traženje novog prostora u kojem se može ostati kreativan i aktivan, čak i kada se okolnosti promijene. Tako su se, uz operu i pedagoški rad, u njenom životu pojavili i sirovi, zdravi kolači – kao spoj potrebe, prilagođavanja i želje da se i dalje stvara nešto što ima smisla, kvalitetno i sa ličnim pečatom.
Ipak, njena biografija ispunjena je scenskim nastupima u regionu i Evropi, preko pedagoškog rada, usavršavanja i osvajanja brojnih nagrada.
Kako je rekla za Mondo, muziku je zavoljela u djetinjstvu. Sjeća se dana u vrtiću kada bi dolazila žena koja je svirala klavir, a djeca bi se okupljala oko nje, pjevala i plesala. Taj osjećaj zajedništva i zvuka ostao je duboko u njoj i postao početna tačka jedne duge umjetničke priče.
„Kod kuće sam stalno pjevala, nekad i veoma glasno pa se pitam koliko je to bilo ugodno i za moje komšije... ali sam tu ljubav prvo konkretizovala pjevanjem u horovima, ponekad i u jednom bendu, a mnogo kasnije, sa čak 23 godine, odlučila da krenem u profesionalne vode i da se potpuno posvetim operskom pjevanju. Prvo sam vanredno upisala srednju muzičku školu, zatim akademiju, između svega toga završavala srpski jezik i književnost na Filološkom u Banjoj Luci”, kaže Albina.
Uslijedili su nastupi, uloge i usavršavanja, ali i intenzivan rad koji je tražio potpunu posvećenost. Ipak, Albinin život se mijenja 2015. godine, kada počinje njena borba sa ozbiljnim zdravstvenim problemima.
„Dijagnoza mi je postavljena veoma brzo, a do toga je doveo moj prvi simptom (nekoliko godina će biti i jedini) koji se ispoljava kao trigeminalna neuralgija. Eskalacija se desila 2015. usljed ogromnog stresnog perioda. Iako sam nešto osjećala i prije, ali kako je sve još bilo slabog intenziteta uvijek sam sumnjala da mi se zub počeo kvariti. Međutim, ta godina se vodi kao formalna godina moje bolesti.“
O bolesti govori bez ublažavanja, opisujući iskustvo koje je teško i razumjeti, a još teže živjeti.
„U mom slučaju, simptom multiple skleroze od koje bolujem jeste trigeminalna neuragija. Inače može da bude i zasebna bolest. Predstavlja bol u licu, ustima ili zubu koji se javlja iznenada, spada u najjače bolove koji su uopšte poznati u medicini. Pacijenti ga često opisuju kao udar strujom ili ubod iglom i zaista jeste tako. Veoma je onesposobljavajuća. Kada napad traje ne možete ništa, nekad je teško i disati, a kamoli šta drugo. Napad može biti provociran bilo čime; dodirom, drugačijom iritacijom pojedinih dijelova lica ili usne duplje, vjetrom, dok perete zube, umivate se, pričate, gutate, a ponekad čak i zvukovnim vibracijama, ali može da se desi bez ikakvog povoda”, kaže Albina i dodaje da se posljednjih godina bori i sa hroničnim umorom, ravnotežom, trncima u ruci, kognicijom i pamćenjem.
Ističe da je prethodna 2025.godina bila najizazovnija i najteža za nju i njenu porodicu, ali i da je trenutno stabilniji period za kojim su svi žudjeli. U tom procesu, važan dio njenog puta postaje i odnos prema sebi, prihvatanje promjena i prilagođavanje životu koji više ne može biti isti kao prije.
„Kao i svi i ja sam prošla kroz fazu prihvatanja bolesti i sebe u njoj. Naravno, to ne može biti jednostavno, ali sam u razgovorima sa samom sobom i najbližima došla do tačke u kojoj sam mogla reći: polako, budi nježna prema sebi, jer ćeš sigurno opet imati i uspone i padove i dozvoli da budeš i krhka, jer će biti i onih dana kad si jaka. I tad i sad kažem da mi je najvažnije da ne boli, sve ostalo mogu da tolerišem i guram. Kada vas ne boli onda život i te kako izgleda normalno. Istina, morate često dobro da odvažete šta ćete moći, a šta baš i ne. Ovdje sad govorim o muzici i profesionalnoj stazi. Neke dobre prilike su morale biti propuštene, ali nisu sve i to mi je, pored ljubavi i razumijevanja najbližih, davalo dovoljnu količinu snage”, navodi naša sagovornica.
U svemu tome, kako ističe podrška ljudi imala je presudnu ulogu i to onda kad joj je bilo najpotrebnije. Naime, Albina je uz pomoć humanih ljudi uspjela otići na operaciju u Minhenu koja joj je olakšala svakodnevne bolove.
„Podrška mi je značila neopisivo mnogo, jer ne samo da su mi ljudi pomogli da se bol stavi pod kontrolu već kao da su me zaista i čuli nakon svih ovih godina prolaska kroz agoniju za koju je znao samo mali broj i oni najbliži. Više puta sam javno rekla da smo ostali zadivljeni pred tolikim praskom dobrote i plemenitosti, nesebičnosti. I to ne samo ljudi iz Banje Luke već doslovno cijelog regiona i dijela Evrope. Moja porodica i ja to ne možemo zaboraviti. Ionako su me kroz život uvijek vodili ljubav i altruizam, a nakon akcije i više. Nadam se da ću do kraja života na sve to samo uzvraćati kroz onaj krug dobrote koji je izuzetno važan za svakog čovjeka.“
Bez obzira na zdravstveno stanje, muzika za Albinu nije nestala, ali je dobila drugačiji oblik i ritam.
„Još uvijek ne znam da ću ili neću moći više javno da nastupam. Pitanje je da li ću i htjeti čak i ako budem mogla jer postoji jedna važna činjenica - nisam jednom pjevala kada mi se tijelo raspadalo od raznih simptoma no, nisam htjela da pustim, da odustanem, jer mi je pjevanje davalo ne samo osjećaj svrshishodnosti već i osjećaj da nisam poražena. Sada na sve malo drugačije gledam, bez pritiska od same sebe. Dakle, ima još godina preda mnom da se iskristališe, vidi da li ću javno zapjevati i kad mi to stanje moje ukočene vilice dozvoli, bolovi, umor. A muzika ako je u nama ona je u nama i među naša četiri zida”.
Upravo u ta njena četiri zida, između onoga što je bilo i onoga što jeste danas nastaje i njen drugi posao – pravljenje zdravih kolača, koji su vremenom postali i posao i terapija.
„Dugo se hranim zdravo ili bar pokušavam što zdravije. Još od 2015. godine. Šteta je samo što me je na to „natjerala“ dijagnoza. Isto tako dugo pravim i kolače, ali ideja o povremenoj prodaji je došla baš zbog činjenice da ćemo zahvat koji je rađen u Minhenu morati platiti 44 000 KM. Moj blesavi karakter u tim trenucima kada ne znate „gdje udarate“ je pomislio - možda može i ovako, pored stalnog zaposlenja. Slatkiši koje pravim su sirovi kolači i u njima nema ništa što je životinjskog porijekla, ništa rafinisano, a pogotovo nema bijelog šećera. Prevashodno su mi kvalitet i čistoća sastojaka bili važni zbog mene jer iste te kolače i ja jedem. I eto, tako je polako nastao brend Al'by Back.“
Kako nam je otkrila najljepši dio kod pravljenja kolača joj je ukrašavanje, kojem bi, moramo priznati pozavidijeli i brojni profesionalni poslastičari.
“Sve je to i odlična terapija za mene. Ako mjesecima ne možete nigdje, susreti s ljudima svedeni na minimum zbog potencijalnih infekcija koje bi se na mene moglo odraziti čak i katastrofalno, onda to dođe kao odušak u danu. Sve ovo ako podrazumijevamo da nema bolova”.
Dodaje da su reakcije ljudi divne, a raduje je i to što je sve više onih koji žele da se hrane zdravo.
„To je obećavajuće, jer se svijest polako mijenja. I uz takve ljude možete samo da postajete bolji, da ne odustajete od kvaliteta. Sad već imam redovne kupce koji mi svojim preporukama dovedu i dosta novih. Veoma često se umorim pa moram dobro da važem do koje granice mogu. Na svu sreću, još niko nije ispaštao – niti ja, niti kupci”, kaže Albina.
Ono što povezuje operu i kolače u njenom životu nije samo kreativnost, nego isti način razmišljanja o radu i posvećenosti.
„Povezanost vidim baš u ovom dijelu - kvalitet, zanat i kreacija. Ako se kojim slučajem desi da od bilo koje stavke moram odustati neću se time ni baviti. Baš ovako i pjevanje - ako glas, duh i tijelo nisu ono što su bili, trenutno ili zauvijek, i postavljeni standard nije na mjestu na kojem smatram da treba biti, ako publici ne mogu dati najmanje 90% sebe, onda ne treba biti”, odlučna je Albina.
(Mondo)
