Uoči presude prvom predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, novinari posjetili njegovo rodno selo Petnjica kod Šavnika.
“Današnji događaj u Haškom tribunalu nije donošenje presude Radovanu Karadžiću, nego njeno čitanje. Presuda je davno napisana", smatra ovo Radovanov rođak Simeon Ćićo Karadžić (65) koji sa devedesetogodišnjom majkom živi u rodnom selu Karadžića Petnjici udaljenom oko tri kilometra od Šavnika na putu prema Žabljaku.
Vratio se, kaže Simeon tu, iz Podravske Slatine, iz Hrvatske, gdje je inače proveo dobar dio radnog vijeka dok tamo nije počeo rat. Inače, i njegova kuća bi bila pusta kao i brojne u selu Petnjici.
"Hoćemo pratićemo, naravno to u Hagu. Vrlo je teško to za nas. Bojim se da ga ne osude. Ali, ne bi trebali da ga osude po našim shvatanjima, jer on nije zaslužio da bude osuđen. On se borio za svoj narod i za svoju republiku koja je stvorena njegovom zaslugom i njegovim poštenim i časnim narodnom. Stvorili su jednu divnu republiku na koju se mi svi danas ponosimo", kaže u razgovoru za Anadoliju Radovanov šezdesetpetogodišnji rođak Vukosav Vučko Karadžić.
Dok je reporter pokušao zabilježiti njegovo ime u notes, vidjevši da piše latinicom, udario je rukom po njemu uz riječi: “Piši ćirilicom. Došao si kod Karadžića, a pišeš latinicom”. A onda je nastavio.
"To u Hagu je sud za Srbe pretežno stvoren. Drugačije ne bi ni postojao. A, ne osuđuju muslimane, niti su Aliju, niti predstavnike HDZ-a. Puno toga se može reći. Što se tiče Srebrenice da kažem. Tu je bio holandski bataljon koji se praktično sam povukao, pa je predao, pustio namjerno generala Mladića sa vojskom. A, ono su sve namjerno pravili da bi se neki eksces napravio. I nije bilo onoliko žrtava. Je li bilo zločina - jeste. Svaki zločin osuđujemo. Ali ko je kriv, krivi su Holanđani što su sve to pustili", smatra Vukosav Vučko Karadžić.
Smatra da je "međunarodni faktor, inače, kriv za sve na prostoru bivše Jugoslavije".
"Međunarodni faktor je i rasturio Jugoslaviju i sve išao u korist svih drugih, a Srbe štetio. Jer, oni nisu bili pristalice Zapada, a oni su pomagali Hrvate i Slovence", zaključuje Vučko.
Njegov drugi rođak, Simeon, kaže "ne voli da govori u javnosti, a sredina iz koje dolazimo nije baš tolerantna".
"Ako kažeš bilo koju lijepu riječ budu problemi, imaju ih moji prijatelji i poznanici koji tamo žive. A, nepošteno je da kažem nešto ružno o rođaku", veli Simeon Ćićo Karadžić.
Simeon kaže kako je u rodno selo Karadžića do sada dolazilo na desetine novinarskih ekipa sa prostora bivše Jugoslavije i van nje, ali da, što je interesantno, nikada nisu bili Rusi i novinari iz Srbije.
U Petnjici, selu na 950 metara nadmorske visine, Radovan je sa ocem Vukom i majkom Jovankom živio do svoje desete godine. Rođak Simeon kaže da nije imao svoje zasebne kuće nego da su Karadžići živjeli u zajednici dva - tri brata zajedno, kako je to inače, bio običaj, jer se radi o siromašnim krajevima. Kuća u kojoj se rodio Radovan potpuno je propala, zarasla u šiblje i grmlje, a svjedoci njenog postojanja samo su kameni zidovi bez krova i prozora.
Tu su se veli Simeon, Karadžići nastanili između 1.600 i 1.640 godine, a doselili su ispod planine Karadžiće kod Skoplja odakle im je inače, porijeklo. Veli, da je svjedok doseljenja Karadžića na te prostore i crkva koja je postojala, a koja je posvećena svetom Đorđu, dok je slava Karadžića Aranđelovdan.
Simeon veli kako je Petnjica nekada bila napredno selo i da je 1941. godine imala 50 momaka od 18 do 40 godina. Hvali se i da je selo dalo pet - šest vojvoda, te Vuka Karadžića, čiji je spomenik inače, postavljen u selu prije desetak godina. U toku Drugog svjetskog rata je spaljena, a nakon njega počinju masovna iseljavanja.
Tako se i tada dječak Radovan sa ocem i majkom 50-tih iselio iz Petnjice.
"Oni su ovdje živjeli do desete ili dvanaeste Radovanove godine, a onda su u Petnjici prodali svo imanje i otišli u Šavnik gdje mu je otac napravio kuću. Tu se zadržao svega dvije - tri godine, a onda su i to prodali i preselili u Nikšić, gdje pravi kuću u naselje Rastovci", priča Radovanov rođak Vučko, čiji je otac, inače, kupio imanje od Radovanovog oca Vuka.
Ipak, Radovan iako više nije živio u Petnjici, sa rođacima Karadžićima je održavao kontakte, posebno za svadbe, žalosti, slave, koje nisu mogle proći, a da se ne čuju ili vide.
Rođak, Vučko kaže da je Radovan posebno bio vezan za strinu Grozdanu.
"Njoj je svake zime slao pakete. Ona je bila nepismena, ali uvijek je u paketu bilo pismo. Uvijek sam ja morao da odem i da pročitam to pismo. Tu je bilo malo limuna, pomorandže, kave, duvana, ratlukumi i poneka sitnica. Uvijek je pozdravljao. Otkako je nastupio rat on više njoj nije slao, a ona je umrla 1994. godine", prisjeća se Vučko.
Kaže, Radovan je dolazio do rata i sa njegovim pokojnim bratom se često viđao.
"U ratu i poslije nije. Dolazio je zadnji put kada je bio skup povodom 200. godina rođenja Vuka Karadžića i dovodio ekipu TVSA koja je snimila kraću reportažu, polučasovnu koja je bila puštena u okviru programa bivše Jugoslavije", navodi Vučko.
I rođak Simeon kaže da Radovan u ratu i poslije nije dolazio u Petinjce. Navodi da su ljudi govorili kako je jednom u ratu prošao sa pratnjom putem, ali da nije svraćao u selo.
Simeon negira priče da se nakon raspisivanja potjernice Haškog tribunala krio u svom rodnom selu.
"Niko nije znao gdje je bio Radovan", navodi Simeon.
Priča kako je tih godina dolazio jedan novinar iz Poljske s namjerom da napravi ekskluzivni intervju sa Radovanom, jer bi to bila senzacija, ali da se vratio neobavljena posla.
"Rekao sam mu: ‘Ako mi možeš garantovati da će se sve objaviti kako kaže, reći ću ti gdje je’. Veli on meni: ne mogu garantovati. A, nisam znao gdje je. Samo sam želio provjeriti objektivnost", prisjeća se Simeon.
Simeon demantuje navode da će se u Petnjici ubrzo graditi spomenik Radovanu Karadžiću. Veli, Vuku Karadžiću je trebalo 200 godina da se podigne spomenik, a da li će, kada i hoće li doći red na Radovana ne zna.
Rođaci Radovana kažu nisu ga vidjeli od početka rata u BiH, ali su se čuli sa njim.
"Čuli su se moji neki rođaci dok je on sada u Hagu. Njegov brat Raco (Radisav) je tu bio i onda su se telefonom čuli i pričali. Njegova sinovica koja je u Kanadi pa dolazi često, 12 puta ga je posjećivala u Hagu. I zimus je bila oko Nove godine i četiri sata su pričali, sve su pretresli. Rekao je: najvolio bi sada biti u Petnjici", kaže Vučko.
A telefonski se Radovan čuo prije tri godine sa rođakom Simeonom. Bili su kaže, Simeon na jednom druženju kada je jednog, od četvorice braće Karadžić, Radisava (Racu) koji živi u Podgorici nazvao Radovan.
"Raco mi ga je dao na telefon. Pitao me za put Šavnik - Žabljak, novi, koji je izgrađen, kuda ide. Čuo je da se napravio pa ga je zanimalo kuda je prošao", kaže Simeon.
Rođaci vele nikada nisu imali problema što su Karadžići.
"Ne, nisam nikada imao problema. Bilo je puno jedino dolazaka policije kada su tražili Radovana. Sve su propitivali. Išli su čak tamo prema Durmitoru imao je tetku pa su i tamo zadirali. Uvijek su na Petnjicu sumnjali. To je jedino ono što nam se dešavalo", ističe Vučko.
Simeon navodi da i među muslimanima ima Karadžića, te da je upoznao jednu porodicu izbjeglica iz Prijedora koja sada živi u Zenici, i to u autobusu na povratku iz Sarajeva. Žena. muslimanka, po prezimenu Karadžić, krenula je kaže Simeon u Nikšić kod kćerke.
