U tekstu iz 1938. godine opisano sujeverje kod srpskog stanovništva iz okoline Doboja, koje "kurbani" (prinosi žrtve u krvi) novim zgradama, kućama, pa čak i kazanima za rakiju...
"Kurban" je arapska riječ koja označava žrtvu. Kod muslimana postoji praznik "Kurban bajram", tj. "praznik žrtve", kada se kolje žrtveni "kurban ovan" čije se meso dijeli sirotinji i komšijama. Ovom žrtvom u krvi nastoji se umilostiviti bog, a ovan se kolje i prilikom podizanja novih kuća, džamija, itd.
I kod muslimana u BiH postoji "kurban" kuće, ali su, ne tako davno, pravoslavci izgleda bili mnogo revnosniji u održavanju ovoga običaja "iz neznabožačkog doba".
U tekstu objavljenom u listu "Pravoslavlje" 1938. godine sveštenik iz Velike Bukovice kod Doboja, Vukašin Sirovina, žali se na sujeverje kod lokalnog srpskog stanovništva, koje "kurbani", tj. prinosi žrtve u krvi svojim novim zgradama, kućama, pa čak i kazanima za rakiju…
"U nekim krajevima severozapadne Bosne, naš seoski narod i danas 'kurbani' nove zgrade, obligatno nove kuće, a ovde, u mojoj parohiji, još i novi rakijski kazan...
Kurban se sastoji u ovome: prilikom polaganja temelja nove zgrade, na jednom uglu 'poseče' se petao, a može i ovan, kod bogatijih. Dakle, temelj se mora okrvaviti. Žrtva se, naravno, pojede. Kad je kuća posve gotova, onda se na ognjištu kolju: jedno goveče, jedan ovan i jedno prase. Mora biti troje (npr. kod siromašnih jedno janje, jedno prase i jedan petao), ali sve troje muškoga roda. Dakle, okrvavi se ognjište. Meso peći za večeru zvanicama, ali svaki pojedini od zvanica mora dobiti pri polasku sa kurbana, jedan komad presna mesa od tih zaklanih životinja", navodi otac Vukašin.
On u nastavku opisuje narodne običaje nakon završetka gradnje, koji su prožeti ispijanjem rakije i gozbom, navodeći kako je jesen doba kurbana jer se zgrade tada završavaju.
"Žene ne sede za trpezom sa muškima. One su sa domaćicom, u drugoj sobi, ili u 'kući' (kuhinji). Posle ustaje majstor i odlazi. Na brzo se vraća, naziva 'dobro veče svima' i pruža, počevši od domaćina, 'bradvu', i moli, da se baci nešto i 'na bradvu', koja je temelj toj kući istesala. 'Piće' (gozba) traje do zore.
U neka doba u sobu ulaze i žene i sedaju za trpezu, te mlađarija, koja će poigrati kolo. Mlađarija nastoji da po svaku cenu, igrajući, sruši u sobi novu zidanu peć - 'furunu', dok stariji nastoje da razbiju što više staklenog posuđa - čaša i šoljica, o zidove, patos i grede. Ovo rušenje i razbijanje, izgleda da ima neku svrhu, neko gatanje. Tako soba sutra-dan po 'kurbanu' liči na sve drugo, samo ne na sobu. Peć je srušena i mora se zidati nova. I ako su zvanice donele domaćinu darove, ipak kuća potroši o 'kurbanu' mnogo, osobito pića."
Što se tiče "kurbana" novog rakijskog kazana, otac Vukašin ga opisuje ovako:
"Pred veče se spreme drva, koja će se potpaliti za prvi kazan. Na drvima se zakolje jedno janje ili prase, naravno muško. Krvlju se prskaju kazan i svi njegovi delovi. Prvi ispečeni kazan rakije mora se popiti uz večeru. Zvanica je na ovome 'kurbanu' manje, ali zato ima mnogo nezvanih, pa se i ova svečanost produži do kasno u noć i mnogo se rakije potroši."
Na kraju, otac Vukašin zaključuje da su i sami muslimani mišljenja da je "kurban" zadržan u njihovoj religiji iz neznabožačkog doba, tj. da je mnogo starijeg datuma od Islama, "a tako će biti i kod nas - u pitanju je žrtva patronu kuće, domaćem bogu. Krvna žrtva na temelju i ognjištu".
Ukoliko vam se dopadaju "Priče iz naftalina", zapratite nas i na facebooku! (LINK)
