Prethodna sedmica protekla je u znaku djece i njihovih prava, koja, kako izgleda, postaju stvarno vidljiva samo tokom Nedjelje djeteta. Problemi se uglavnom često konstatuju, ali rijetko rješavaju.
Podaci Manifesta djece BiH, u kojem su djeca svoje stavove iskazala putem pisama ljudima na vlasti, poražavajući su za državu u kojoj živimo u 21. vijeku.
"Ja sam cijeli život u kolicima i kad želim ići negdje u grad, ne mogu zbog visokih trotoara i auta koja koji se tu parkiraju"
"Užina u školi treba biti besplatna, jer neka djeca nemaju novac za užinu"
"Volio bih da me moj prijatelj prestane tući"...
Ovo su samo neke od izjava djece u ovom manifestu koje pokazuju koliko smo kao društvo zakazali kada su prava djece i njihova zaštita u pitanju.
Aleksandra Štrbac, psiholog Omladinskog centra "Zdravo da ste", istakla je da su nevolje odrastanja u BiH - brojne.
"Siromaštvo i nasilje su svakako značajni problemi. U istraživanju koje je ‘Zdravo da ste’ uradio prošle godine, a koje su dijelom sprovela i sama djeca, naglasili smo činjenicu da siromaštvo negativno utiče na zdravlje djece, njihov kognitivni i emocionalni razvoj, motivaciju, socijalne odnose i ponašanje i neke od tih posljedica su trajne", kaže Štrbac.
Naša sagovornica dodaje da je bitan problem i osnovno obrazovanje, koje je slovom zakona obavezno i besplatno, i kao takvo ne bi trebalo da predstavlja bilo kakav trošak za porodicu. Ipak, realnost je dosta drugačija.
"Obrazovne vlasti su ranije obezbijedile besplatne udžbenike za prvi i drugi razred i tu se stalo. Zakonska odredba se ne poštuje, a prosvjetne vlasti, roditelji i zapravo svi mi se pravimo da je to u redu.
Čak i ako bi se zakonska odredba promijenila tako da odražava realnu situaciju, u kojoj troškove obaveznog obrazovanja dijele država i roditelji/staratelji, bilo bi bolje jer bi onda porodice koje ne mogu da obezbijede sve uslove za školovanje svoje djece mogle obratiti vlastima za pomoć, koju bi onda morali dobiti od države. Ako porodica ima poteškoća da obezbijedi adekvatne uslove za dijete i njegovo obavezno obrazovanje, država je OBAVEZNA da pomogne.
Ovako piše da je besplatno i nemate šta da tražite, iako se na lokalnom nivou ovi problemi donekle prevazilaze za učenike posebno ranjivih kategorija", rekla nam je Štrbac.
Kada je o nasilju riječ, sa Aleksandrom je saglasan i direktor "Nove generacije" Jadranko Janković koji tvrdi da su prisutni svi oblici nasilja nad djecom te da smo za to svi odgovorni, i kao članovi društa i građani.
Od osnivanja "Plavog telefona" preko 7.000 djece pozvalo u pomoć
"Spektar problema sa kojima se djeca suočavaju je širok. Ono što se može prepoznati je povećana pojava vršnjačkog nasilja, koje je manje u starom, fizičkom obliku, a sve se više javlja kao ‘sajber buling’, odnosno internet nasilje", rekao je za naš portal Janković.
Slučajevi vršnjačkog nasilja često su i kombinovani, kao što je slučaj koji je krajem 2017. godine uzdrmao Banjalučane, kada je nekoliko djevojčica pretuklo vršanjakinju, dok je jedna snimala, a onda je snimak preplavio društvene mreže. Janković ističe da je u našem društvu ovakav vid nasilja još uvijek teško prepoznati, a ni sama djeca nisu dovoljno informisana o tome.
"Mnoga djeca nasilje doživljavaju kao nešto što se dešava, a ne shvataju da je to kažnjivo", naglasio je Janković.
Iz kancelarije Ombudsmana za djecu ističu da smo za djecu i njihove probleme odgovorni svi, ali da ipak najveću odgovornost snose roditelji.
"Roditelji su ti koji odgajaju djecu i uče ih pravilnom ponašanju i pravim vrijednostima. Naravno, tu veliku ulogu imaju i škola i institucije, ali one ne mogu ništa bez podrške roditelja. Ono što uvijek naglašavam je saradnja svih kako bi se postigli najbolji rezultati", rekla nam je Ombudsman za djecu Dragica Radović, ističući da su problemi djece različiti, ali da se nasilje, čiji okidač može ali i ne mora biti siromaštvo, jeste možda jedan od najbitnijih.
Koliko nasilje ostavlja posljedica na djeci, pokazuje i slučaj Mahira Rakovca iz 2015. godine, žrtve vršnjačkog nasilja koji je izvršio samoubistvo skočivši sa zgrade. Psiholog Aleksandra Štrbac tvrdi da u našoj zemlji ne možemo govoriti o borbi protiv nasilja.
"Na jednoj strani ima malo aktera koji se bore protiv nasilja nad djecom, a na drugoj je puno onih koji nasilje promovišu kao sasvim prihvatljiv način rješavanja konflikata i problema i opravdavaju ga. Time se krugovi nasilja neće prekinuti, a djeca će rasti sa posljedicama, bilo da se nasilno ponašaju, da su žrtve nasilja ili njegovi svjedoci.
Nedopustivo je da jedina linija za pomoć djeci koja trpe nasilje, Plavi telefon Nove generacije, trenutno nema ni lokalno i republičko finansiranje i zavisi od posvećenih volontera. O kakvoj borbi protiv nasilja nad djecom govorimo kad djeca nemaju ni siguran kanal kroz koji mogu da potraže pomoć, a izloženi su velikim rizicima?
Uz sve to, cijela porodica je u potrebi za dodatnom podrškom i pomoći, jer se uslovi u kojima živimo mijenjaju brzo i nepredvidivo, a porodica danas nema takvu podršku države", istakla je Štrbac.
Ona napominje da se trenutno, kada je o strateškim dokumentima u RS tiče, radilo samo na problemima djece bez roditeljskog staranja, ranije na problemima ranog rasta i razvoja, djelimično se i u Strategiji borbe protiv nasilja u porodici pominju djeca, ali nekog drugog sveobuhvatnijeg planskog dokumenta trenutno nema, niti je takav u najavi.
"Vlasti se ne zalažu dovoljno ni za prikupljanje podataka o tome kako žive djeca, šta misle i doživljavaju, kome vjeruju i kojim su rizicima sve izloženi. Djeca kao posebna populaciona grupa zaslužuju da se planiranjem fokusirano radi na zadovoljavanju njihovih potreba, da se ustanove prioriteti i po njima prave budžeti i da se djeluje", istakla je ona dodajući da je to obaveza države prema svakom djetetu koje se ovdje rodi, jer svojim rođenjem stiče sva svoja prava koja mu se garantuju u državi koja je ratifikovala Konvenciju o pravima djeteta.
To je, kako navodi naša sagovornica, izazovan proces jer se kod nas ni ljudska prava ne poštuju, a djeca su u posebno ranjivoj situaciji. Djeca nemaju mehanizme pomoću kojih bi se borila za svoja prava i zavise od odraslih koji to čine za njih.
"Tužno je gladati kako predstavnici vlasti kada govore o djeci misle da je dovoljno igralište, predstava i bilo kakva škola i potpuno zanemaruju čitav spektar prava koja imaju djeca, uključujući i socijalni i zdravstveni minimum uslova za zdrav i normalan razvoj koji mora biti definisan i obezbijeđen za svako dijete, bez izuzetka", tvrdi Štrbac.
Tako su djeca "aktuelna" najčešće samo u toku Nedjelje djeteta, kada se brojni predstavnici vlasti, kao i društveno odgovorne kompanije odluče da učie nešto za najmlađu populaciju.
Da nije sve tako crno, pokazuju gradovi Banjaluka i Modriča u RS i Zenica i Novo Sarajevo u FBiH koji imaju Lokalne akcione planove za djecu, ali...
"To bi mogao biti dobar model za lokalni nivo vlasti, ali, iako se donekle koristi, Akcioni plan za djecu Banjaluke recimo nije imao ni izvještaj o realizaciji u prošloj godini, a i odbornici jedva da znaju da postoji. Potrebno je još mnogo edukacije, rada i truda da se prava djece stave na mjesto koje im pripada, to jest u ravan sa pravima odraslih građana", zaključila je psiholog Aleksandra Štrbac iz "Zdravo da ste".
Ono što je malo poznato je da je BiH potpisala i ratifikovala i Treći opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta. Pored Opcionog protokola o djeci u oružanim sukobima i Opcionog protokola o prodaji djece, dječijoj prostituciji i pornografiji, treći Protokol o komunikaciji otvara nove mogućnosti za zaštitu prava djeteta.
Kako roditelji "kvare" djecu
Najkraće rečeno, on omogućava da djeca podnose prijave direktno Komitetu za prava djeteta UN-a, u slučajevima kada nisu mogla da ostvare svoja prava u zemlji u kojoj žive i kada su se iscrpile sve domaće opcije za to, a omogućava i da se podnose prijave za istrage u slučajevima kada se radi o sistemskim kršenjima prava djeteta.
"Ovo je vrlo značajan dokument, posebno za djecu i slučajeve u kojima se ona nađu 'zaglavljeni u sistemu' u kojem ne mogu da ostvare sva svoja prava garantovana Konvencijom o pravima djeteta", kažu u "Zdravo da ste".
Dodaju da prikupljaju i mišljenja djece o tome koliko se poštuju njihova prava, te će njihova mišljenja integrisati i u Alternativni izvještaj o implementaciji Konvencije o pravima djeteta, koji BiH podnosi UN Komitetu za prava djeteta svake četiri godine,
"Ovom prilikom pozivamo i djecu i mlade do 18 godina da nam se pridruže u tome, da pošalju svoje mišljenje. Ovaj proces je važan jer UN Komitet na osnovu državnog i alternativnog izvještaja formuliše preporuke za državu potpisnicu, na kojima se onda radi u naredne četiri godine", naglasili su u ovom centru.
