Progovorio jedini svjedok hapšenja Mladića

Kroz prozor sobe u kojoj je proveo svoje poslednje dane na slobodi, general je mirno gledao dolazak policije. Na stolu su mirovala i dva pištolja. Puna. Jedan kalibra 7,62 i drugi "neke američke proizvodnje"...

Mirno je tog jutra, nešto poslije pet sati, u kuću njegovog rođaka Branislava Mladića u Lazarevu, ušao momak u civilu, sa pištoljem ispod ljetne košulje. Otvorio je vrata sobe u kojoj je bio general. I, kao da se malo zbunio, upitao je:

" Ko ste vi?"

"Ja sam onaj koga tražite!" odgovorio je Ratko Mladić, vojnički.

Ovo je priča Nenada Jocovića (72) iz Lazareva, očevica hapšenja bivšeg ratnog komandanta Vojske Republike Srpske. Zatekao se, u rano jutro, u četvrtak, u povrtnjaku Branislava Mladića, ne znajući da će biti jedini svjedok okončanja generalove drame u ilegali. Poranio je da prije sunca zalije paprike koje je "zajedno sa Branom zasadio" Kad su ga već tu zatekli, prije nego što će ući u kuću, policija ga je pozvala da bude prisutan pretresu i proceduri koja je uslijedila.

Nije bilo lako da ubijedimo ovog čovjeka da govori za novine. Dugo se lomio.

"Minulo je pola šest, ujutro, počeo je pretres" ipak počinje ispovijest Nenad Jocović za "Novosti".

General nije krio identitet. Pokazao je ličnu kartu na ime Ratko Mladić, ali je ovom dokumentu odavno istekla važnost. U novčaniku je još imao fotografiju sina Darka, supruge Bosiljke i pokojne ćerke Ane.

Pogledao je fotografiju, prije nego što ju je predao policiji. Uz to, i 1.500 dinara. I nekoliko novčanica u dolarima. Poželio je da novac ostavi Branislavu, svom domaćinu.
Nije mu dozvoljeno. Sve navedene stvari su oduzete.

On je, potom, iz novčanika izvadio prsten.

Pretres i sve što je procedura nalagala trajali su oko dva sata. Polovinu tog vremena general je proveo u dvorištu, dok se ispred kuće okupljao narod. Procijenjeno je da bi mještani, kada ga vide, možda pokušali da navale na kapiju, pa je general povučen u kuću.

"Razgovarao je sa policijom: pričao o ćerki Ani, o svom djetinjstvu sa samohranom majkom Stanom. I nju je više puta pomenuo. Govorio je o školovanju u Vojnoj akademiji koju je završio sa desetkom. O Rusiji u kojoj je, kao oficir JNA, boravio.

Rekao je: "Bio sam tamo na mjestima gdje se školuju ruski oficiri. Niko me nije pratio, ni snimao šta ću da vidim i šta da čujem. Rusi znaju kome mogu da pruže ruku, a da ne razmišljaju koliko će prstiju poslije da prebroje."

Govorio je tečno, povremeno i oštro: o patriotizmu, o "svemu što je prodato i izdato", o Kosovu i Metohiji, i, kako on vidi Srbiju. Danas i u budućnosti. U jednom trenutku, obratio se ljudima koji su tu, da bi izvršili naređenje koje im je dato.

"I kćerku ste mi ubili! Onakvo moje dijete... ", rekao je. (Ana Mladić bila je izvanredan apsolvent medicine, pronađena je u stanu Mladića, sa prostrijelnom ranom na sljepoočnici. Zvanična verzija bila je da se ubila, mada general u tu verziju nikada nije povjerovao, prim. aut.)

"Nismo mi!", stigao je, upola presječen odgovor jednog od policajaca.

"Ma, znam da niste vi!", nastavio je general. "A znam ko je i zašto."

U neko vrijeme generalu je ponuđen doručak. Odbio je. Doručak mu je bio važan zbog lijeka. Nije ga tog jutra uzeo, uprkos ubjeđivanju ljekara koji je u kuću Branislava Mladića stigao sa policijom. Govorio je:

"Razmišljao sam i mogao sam i da se ubijem... Odlučio sam da to, ipak, ne učinim, a znam i zbog koga", podsjetio je kroz šta je svih ovih godina prolazila njegova porodica, a prema onome što je govorio očigledno je da je pratio sve što se sa Mladićima dešavalo: od pretresa i oduzimanja ušteđevine.

"Kako se primicalo vrijeme odlaska, razgovor sa policijom bio je sve energičniji", govori Jocović.

"Onda mu je neko preporučio: "Obuci nešto toplije. Da imaš. Tamo gdje ideš, hladno je." Pomogao sam mu da se obuče, jer mu je desna ruka potpuno nesposobna. Uvlačio sam je u rukav. I drhtao sam."

Potom je trebalo da se obuje. Bilo mu je teško da to učini. Obratio se, pola u šali, pola u zbilji, mislim, ljekaru: "Ti da me obuješ!" Onda se nasmijao: "Ipak ću sam." Savio se i obuo, ali, vidjelo se, teško.

Nenad Jocović, dok ovo govori, vidno je potresen. Žali što ovakvu uspomenu, kao teret, mora da nosi dok živi.

Generala Mladića nikad ranije, kod Brane, kako je zvao Ratkovog rođaka, nije vidio, "za četiri godine koliko su njihove kuće bliske i uzajamno se pomažu oko poljoprivrede".

A, primjetio je, kaže, da je Brana povremeno bio zabrinut. Mislio je: "Bez posla je, bez porodice, možda ga to tišti"... Kafu i poneku rakiju popili bi, poslije rada, u pomoćnom objektu (ljetna kuhinja), za koju se govorilo da je u njoj boravio Mladić. Da je tu nađen.

"Kad su me policajci, prije nego što će ući u kuću, pozvali da budem prisutan pretresu, naravno da sam prihvatio. A, kada sam vidio generala, skamenio sam se", kaže, kao za sebe, Nenad Jocović.

"Ali, ta dva sata s njim... pamtiću dok sam živ... Ovu 2011, kao i onu 1946, kada je naša porodica iz Vojkovića kod Sarajeva stigla ovdje u Lazarevo, kao kolonisti. Nijednu drugu godinu više ne pamtim."

Dok reporter "Novosti" razgovara sa ovim čovjekom, njegova porodica je uznemirena. Strahuju da "ne izazivamo problem". Mole ga da zaboravi sve što je čuo od Jocovića.

Dodaje, da kada je poslije obavljenog pretresa Jocović potpisao zapisnik, kao svjedok, rečeno mu je da o tome ne govori. Ali, Lazarevo već zna da je bio tu. A on je uvjeren - da nije čuo ni vidio ništa što bi bilo kome naškodilo.

"Policija je bila korektna, svoj posao je obavljala uvažavajući Ratka i njegovo zdravlje", kaže Nenad.

"Ma ni lisice mu nisu stavili. Za to nije ni bilo potrebe. A ja sam policiji rekao ovako:"Ako ste me već zvali da tu budem, zašto ja o tome ne bih smio da govorim?"

U jednom trenutku, poslije ulaska policije, general se obratio jednom od njih:

"Gdje ti je taj Amerikanac, zbog kog morate sve ovo da radite?"
"Nema ovde Amerikanaca", stigao je odgovor.
"Ima, ima, bez njih se ovdje ništa ne dešava", rkeao je Mladić.

Selo Lazarevo, nadomak Zrenjanina, poslije Drugog svjetskog rata, djelimično je naseljeno kolonistima iz Bosne, Like, Korduna, Dalmacije. U to vrijeme ovdje je stigao i dio porodice Mladić, iz Kalinovika, rodnog mjesta generala. Ali, on se nije školovao u Lazarevu, nego, kao dijete palog partizana, uglavnom, u Beogradu. Mještani su, međutim, njegovo hapšenje doživjeli kao da je čitav život proveo s njima.

Sve do sada njegov najpoznatiji stanovnik bio je - Nenad Bjeković, nekadašnji fudbaler, pa trener i direktor FK Partizan, pišu "Novosti".

(MONDO)